Šešir profesorke Marije Todorović

0
marija

Borbena, a u isti mah staložena, profesorka srpske književnosti i jezika u prokupačkoj Gimnaziji Marija Todorović neopozivo oživljava ono što je za srpskog đaka predstavljao profesor na početku prošloga veka. Ona je nosilac energije svakog časa koji održi, ali i magnet koji znanjem, pristupom i predanošću sebi vuče pažnju i energiju učenika.

Svoj posao opisuje kao možda najlepše moguće osmišljeno zanimanje duha, jer ima zadatak, kako kaže, da usmeri decu ka izvoru njihovog autentičnog postojanja i bivstvovanja.

– Biti profesor književnosti u 21. veku je prelep posao. Najveći pokretači su mi deca. Namerno kažem deca, a ne učenici, jer  njih prvenstveno doživljavam kao decu kao što sebe na časovima osećam kao čoveka dobre namere, da ne kažem dobrog čoveka (malo je gordo, zar ne?) Ali, oni to meni daruju svakog časa i na tome sam im bezgranično zahvalna. Moja ljubav prema deci je veća od moje ljubavi prema književnosti. Smatram, zaista, da je dobrota najviši vid inteligencije koju mi  rad sa decom daruje. Ne znam kako ovo zvuči, ali znam da je istina. – kaže Marija.

Iako smatra da je prosveta prva na udaru pada moralnih vrednosti, da su izazovi u nastavi veliki, budućnost ipak vidi u deci i zato ih ohrabruje da veruju, nadaju se i vole.

– Smatram svojom ličnom odgovornošću da jasno i glasno kažem šta mislim, pogotovu kada znam da je namera iz koje to radim dobra. Vera da dobro ne može nikome doneti zlo (kada dođu  trenuci da to i ne izgleda baš tako, ja im već vidim kraj i samo sačekam da otkucaju minuti i dani svoju zabludu i bace je u zaborav) me prosto ohrabruje da budem ono što jesam bez obzira na sve. Izazovi su veliki, ali kao i uvek, deca su naša budućnost i jedina nada da ćemo opstati i ostati ljudi. – kaže ova profesorka književnosti.

Kao jedan od izazova nameće se i digitalni svet, ali Marija i u Internetu i društvenim mrežama vidi mogućnost da se razvije kreativnost ili nešto nauči. Još jedna od lekcija je i to što se mladi ljudi uče da javno izraze svoje mišljenje bez straha od negodovanja, kao i to da je i u životu i na mreži najvažnije biti ono ko jesi.

Javni čas, Kejt iz Engleske održala čas na engleskom „The bridge on the Zepa“, Ivo Andrić

– Digitalni svet poput mača i oštrice noža, može doneti glad ili hleb. Velike su prednosti današnje omladine koja može doći do informacije u svakom trenutku putem mreže. O tome sam ja sama kao dete maštala! Zadatak vaspitača je da ih kao i u svemu, i u tome usmeri da to bude na njihovu korist, a ne na štetu. Svaka dobra stvar se može izopačiti u svoju suprotnost, jer nasuprot svake vrline stoji greh koji je negira. Treba samo deci pomoći da izaberu pravilno, naravno, svojom voljom i odlukom. To smatram svojim ličnim zadatkom u nastavi. – kaže Marija.

Njeni učenici godinama unazad osvajaju plasmane na republičkim takmičenjima iz književnosti i jezika, a sve je to verovatno zato što u svojim predavanjima ne vidi ništa obično.

Svoje časove deli na neobične i opet – neobične, jer smatra da ne postoji „običan“ čas književnosti.

Neobično je sve: kad kaže šta misli, pa posle nesigurno podigne ruku da pita da li mu utiče na ocenu to što govori svoje mišljenje koje se ne slaže sa mojim, ili kada se ozari i nasmeje posle upisane petice, ili kada mi kaže da su igrice GTA umetnost i da je zato napisao tako lep rad o umetničkom delu, kada demantuju jedni druge, a najviše volim kad ih „posvađam“ i tako ih, u razmišljanju, da l’ je kriv ili prav glavni junak ostavim i posle zvona u žaru rasprave… Ima puno neobičnih stvari u kojima sa učenicima uživam. Ponekad je to i sama tišina koja preraste u muk posle neke ispričane dogodovštine kojom objasnim neki književni postupak u delu. To je svečani trenutak, poput aplauza, kojim deca minutom ćutanja odaju poštu lepim rečima. I to sam naučila od svojih profesora. – kaže Marija sa osmehom.

S maturske večeri pravo kod omiljene profesorke na čas!

O svojim profesorima književnosti govori nam najlepše kao o ljudima koji su u velikoj meri uticali na njenu ličnost, ali i postupke u nastavi.

 – Njih sam uvek najviše volela i poštovala kao ljude. U njima je moj detinji duh nalazio toplinu i širinu, dubinu i razumevanje. Danas se trudim da to i ja dam svojim đacima. I danas se sećam tih časova profesora Milana Komatine, Ljiljane Denić, Zore Popović i Gorana Maksimovića kasnije, na fakultetu. – iskrena je Marija.

Upravo od njih naučila je da je za rad učenika ključna motivacija profesora, ali i da je najbolja motivacija je ljubav prema istini i deci, jer, kaže, deca jako osećaju emociju i misao, nekada i bez reči.

Knjigom, lepom reči i usmerenošću na kritičko mišljenje, profesorka Marija podučava generacije možda najvažnijoj lekciji: da je potrebno vratiti se sebi i „svom apsolutu od koga se sve račva u nepregledne lavirinte modernog životarenja van sebe i onoga što deca zapravo jesu.“

Pitali smo je: Šta za tebe znači biti Topličanka?

Biti Topličanka za mene znači biti hrabar čovek čistih ruku i svetlog  obraza. Danas samo hrabar čovek može sačuvati svoje autentično biće i svoje korene. Duša nema cenu- ona je stvorena za večnost, a ne za kratkoveki ćar i uživanje. Sa moralom se ne pravi kompromis. To sam naučila od svojih predaka.

Ako bi morala da izabereš jednu, koja je to knjiga koju svaki tvoj učenik treba da pročita?

Mimo nastave čitam duhovnu litaeraturu. Biblija mi je omiljena knjiga u koju je sve stalo od početka sveta i veka, sa  milion varijacija koje je objašnjavaju i tumače. Da moram da biram koju bih preporučila svojim učenicima,  izabrala bih onu od koje je sve i počelo i u koju staju sve knjige sveta, baš nju – Bibliju.

Topličanka ušiva uspomene. Ovo je moja:

Ovde bih želela da zauvek sačuvam svako dečije srce koje mi se otvorilo sa poverenjem.

 

O izuzetnim ženama Toplice čitajte OVDE.