Ljiljana Sokolović: Svet je jedna velika učionica

0
Foto: Ljiljana Sokolović, privatna arhiva

Učitelj treba da ide u korak s vremenom, da bude intelektualno radoznao, otvoren za novine, a da uspe da očuva, neguje i prenese prave ljudske  vrednosti. Treba da bude model ponašanja svojim učenicima u svakoj prilici i u svakoj situaciji, i u školi i van nje. To nije uvek lako, imajući u vidu da konfliktne situacije u školi mogu da isprovociraju ishitrenost, nepromišljenost, neadekvatnu reakciju. Ali, sve je učenje i uvek smo u nekoj vrsti učionice. – ovako o svom pozivu govori učiteljica Ljiljana Sokolović.

Ljiljana je učiteljica u OŠ „Nikodije Stojanović Tatko“, koja se ističe svojim pozitivnim stavom, marljivošću i radoznalošću. Vrednosti za koje se zalaže u učionici ona traži i u sebi i svojoj sredini, pa kaže da je biti učiteljica u 21. veku veliki izazov.

Foto: Ljiljana Sokolović, privatna arhiva

– U vreme kada sam ja bila učenica osnovne škole učitelj je bio najvažniji i skoro jedini izvor znanja. Danas je učiteljica samo jedan od mnogobrojnih, lako dostupnih, saznajnih izvora. U ovom vremenu masovnih komunikacija iz različitih izvora dolazi se do mnoštva raznovrsnih podataka. Deca u ranom uzrastu brzo i lako ovladavaju osnovama korišćenja računara, što im daje mogućnost da se upoznaju sa obiljem informacija, zanimljivostima i najnovijim dostignućima iz svih naučnih oblasti. Upravo zbog toga, moja je obaveza da budem dobro i na vreme informisana, da se trudim da pronađem aktuelne i adekvatne informacije, da umem da koristim i digitalne medije i da iz mnoštva različitih  informacija odaberem one koje mogu da upotpune gradivo mojim đacima, ali i  da im uvek pružim mogućnost da se popnu na jedan stepenik više. Učeći njih i ja učim. Ova vrsta izazova uvek mi donosi radost  i profesionalnu ispunjenost. – kaže Ljiljana.

U svom radu vodi se parolom da nije sve što je novo uvek potrebno i adekvatno, kao što nije sve što je staro uvek primenljivo i dovoljno. Zbog toga se trudi da ove dve krajnosti pomiri u praksi. Konkretno, to se najviše tiče rada na računaru i svega onoga što digitalni svet donosi u nastavu, ali iz nje i iznosi.

– Digitalni svet nam je doneo velike mogućnosti u saznajnom smislu. Deci je učenje uz pomoć računara uvek zanimljivo i blisko pa je zato na taj način lako postići ciljeve časa. Međutim, cilj časa ne smemo ostvarivati po svaku cenu. On sam po sebi nije cilj. Ništa ne može da zameni lično učešće u nekom eksperimentu, trčanje po travi, slušanje ptičje pesme, podeljenu radost i tugu sa drugom. Ta vrsta učenja je nezamenljiva. Mera je ono što mora nas nastavnike da vodi kroz planiranje časova da bi digitalizacija služila pedagogiji, a ne obrnuto. Veza sa prirodom u nama i sa prirodom oko nas mora da nam bude primarni zadatak. – kaže ova učiteljica, koja se u slobodno vreme bavi i planinarenjem.

Foto: Ljiljana Sokolović, privatna arhiva

Ona mnogo polaže na socijalni momenat u životu odeljenja, zbog toga insistira na razvijanju i negovanju saradnje, na pomoći i razumevanju i u tome vidi svoj zadatak. Svaki školski čas i svaki odmor, svaki školski dan, ona koristi kao priliku da pokaže učenicima kako treba da vodimo računa o sebi i o drugima oko nas.

U društvu koje se menja, u kom se brzo živi, gde nema vremena za obične porodične stvari,  učitelj je često ,,primoran“ da bude superučitelj:  i otac i majka, i baba i deda, i vaspitač i učitelj. Prema Ljiljani, sve to iziskuje mnogo energije, a da je pritom takav pristup unapred osuđen na neuspeh.

– Učitelj je iscrpljen i nezadovoljan jer on ne može u potpunosti da zameni porodicu. Takav učitelj nema snage ni da se svojoj porodici dovoljno posveti. Tu nastaje problem. Prosveta je jedna od najvažnijih institucija u državi, ali osnovna institucija je porodica. Nacionalna politika treba da se zasniva na osnaživanju i porodice i škole i na njihovoj interakciji. Onoliko koliko država ozbiljno ulaže u obrazovanje svoje nacije, koliko je dobro osmislila i dosledno realizovala strategiju obrazovanja, toliko je jaka. Uzmimo primere Japana i Finske. U tim državama učenici se ne ocenjuju do trećeg, odnosno četvrtog razreda. Akcenat se na početku školovanja stavlja na razvoj karaktera i na formiranju sistema vrednosti, a to su dragoceni ishodi. Japan je jedna od najrazvijenih zemalja sveta, a Finska jedna od zemalja sa najnižom stopom siromaštva. Jedan od problema sa kojima se mi susrećemo jeste i stručno usavršavanje nastavnika. Ukoliko želimo da pohađamo neki od seminara s ciljem da unapredimo svoj rad, razmenimo ideje, naučeno primenimo u praksi, mi to moramo platiti iz sopstvenog džepa. S druge strane, po zakonu smo u obavezi da se stručno usavršavamo. – kaže Ljiljana.

Ipak u susret problemima i izazovima ona ide odlučno, jer su glavni pokretači svega što radi – deca.

– Mislim na moju decu i školsku decu. Oni su jedini razlog zbog koga vredi stvarati. Kada u svoju i školsku decu uložim ono najbolje što umem i mogu u tom trenutku, učinila sam sve. Želim da ih ohrabrim i omogućim im da ostvare svoje potencijale, da postignu svoj maksimum, svako od njih. Trudim se da prepoznam njihove lične afinitete i da im pružim mogućnost da ih neguju i unapređuju. Svaki njihov uspeh meni je dovoljna nagrada. Takođe, uspesi kolega, njihove ideje, rešenja nekih nastavnih situacija motivišu me, ohrabruju i podstiču da dam više od sebe. Uvek se radujem tuđem uspehu, jer znam koliko je važno da neko primeti i potvrdi priznanjem rad vrednog i predanog nastavnika. ,,Radujem se uspehu drugih, jer uspeha ima dovoljno za sve.“  Samo ako se potrudimo… – kaže Ljiljana s osmehom.

Foto: Ljiljana Sokolović, privatna arhiva

Kao i svaki kreativni i posvećeni predavač i Ljiljana ne veruje u „obične“ časove, pa tvrdi da je svaki čas priča za sebe. Čak i kod onih nastavnih jedinica koje po svom nazivu i zadacima koje treba ostvariti ne pružaju mnogo prostora za inovativnost, pa postoji pretnja da čas postane dosadan, u praksi  nije tako.

– Deca su tada glavni kreatori časa. Njihovi odgovori, njihov rad na času, situacije koje stvarimo kreiraju jedno zaokruženo, pa mogu slobodno reći, živo biće koje smo zajedno napravili. Taj čas diše, govori, sluša, podržava, raste. Napisana priprema je samo idejna vodilja, ali dešavanje na času može da vas odvede u nešto što niste planirali i da vas prijatno iznenadi. To je kao kad vas nosi reka kroz mnogobrojne nepoznate predele. Na kraju dođete do svog cilja, ali sva lepota je u putovanju. Čas postaje običan ako ga unapred osudimo na neuspeh i ne dajemo mu šansu da raste na svoj način. ,,Postavite deci jasne granice, a unutar njih dajte im potpunu slobodu“ reči su Marije Monesori, poznatog pedagoga, koje me ohrabruju kada sam pred ovakvim izazovom. Element igre je posebno važan deci, pa se trudim da ga imam na časovima. Cilj mi je da putem otkrivanja, istraživanja i primene već naučenog dolazimo do novih saznanja i da na kraju časa učenik bude srećan. Kao i ja. – kaže Ljiljana.

Foto: Ljiljana Sokolović, privatna arhiva

Pitali smo je: Šta za tebe znači biti Topličanka?

Biti građanin sveta, a u sebi ponosno nositi slobodarski duh svog zavičaja.

Topličanka ušiva uspomene. Ovo je moja:

Od skoro zapisujem važne događaje na papiriće u boji i čuvam ih u mojoj tegli uspomena. Žao mi je što se toga nisam ranije setila, ali se nadam da ću svoj trezor ubrzo napuniti šarenim papirićima. Sačuvaću od zaborava ono što me je činilo i što me čini srećnom. Poseban  je osećaj izvaditi tu malu hartiju u boji i pogađati šta je važno zapisano na njoj, evocirati uspomene i ponovo živeti lepe trenutke. To su papirići sreće na kojima su:

Radosti i uspesi moje dece i mojih učenika.

Lepi trenuci koje delim sa svojim porodicom.

Momenti koje delim da prijateljima.

Reči zahvalnosti i ljubaznosti koje dobijam.

Moji lični i profesionalni uspesi.

Zahvalna sam na svemu što imam.