Žuta torbica i olovka

0
Foto: Milica Popović

Vratite mi moje uspomene! One iz detinjstva pre svih, one kojih najmanje imam.

Vratite mi vreme koje sam provela u bezbrižnoj igri i dečijem veselju. Vratite mi prijatelje koji su se odselili, a da im ni lik nisam zapamtila. Vratite igre kojih smo se igrali, sladolede koje smo jeli i parkove u kojima smo se igrali. Vratite mi trenutke i snove i misli i želje, koje sam zaboravila.

Jer, kad se sve sabere, iz detinjstva poneseš tako mnogo, a zapamtiš tako malo. Ostatak kao da ti je oduzet. Kao da si se odselio iz sopstvenog života, produžio dalje, i samo možeš da se prisećaš kakav ti je bio dom.

Ja hoću moje uspomene nazad!

One trenutke sačuvane u albumima za slike, ali ipak nedovoljno jasne, kao da ih gledam kroz zamagljeno staklo. Kao da čekam da se prizor izoštri, ali to se ne dešava. Kao da sam stavila naočare sa prevelikom dioptrijom, pa mi je sve mutno. Znam da nešto tu ima, u toj slici, baš tu, ali ne znam šta. Bezuspešno se trudim da se setim, da prizovem zaboravljeno, iznova i iznova, ali koliko god da mislim da sam bliže jasnijoj slici, uvek mi na kraju izmakne.

Ponekad mi se čini da neke stvari pamtim samo zato što su na slikama, a kada pokušam da se prisetim nečeg više, dana kada je slika napravljena, kao da tog dana nije ni bilo. Na primer, na slikama sa sedmog rođendana, ja sam u omiljenoj plavoj haljini, sedim na stolici i držim novu školsku torbu. Zato i znam da je bio sedmi rođendan: napunila sam sedam, i krenula u školu. Ali ne sećam se dana kad sam pošla u školu. Imam sliku, u istoj omiljenoj haljini sam u školskoj klupi, ali sve ostalo u sećanjima nedostaje.

Tu je zatim i šesti rođendan, a ni on ne bi bio prepoznatljiv da je baš šesti da se ne vide svećice na torti. Na slikama koje slede jedem svoju omiljenu tortu, dobila sam žutu torbicu sa šarenim simbolima pa moram i sa njom da se slikam i smejem se jer kada sam dunula svećice, jedna je ostala da gori…

A gde mi je peti, i četvrti i osmi? I dvanesti? Svi oni koji nisu na slikama?

A nikad nema dovoljno slika…

Jer kako uslikati neuhvatljivo? Tu radost detinjstva u svakom onom malom – velikom trenu koji želim da zapamtim, da ih posle sve prizovem u sećanje i proživim ponovo? I da pamtim kakva su bila jutra mojih rođendana. I ukus torte koju mi je baka uvek pravila. I zašto mi je baš ta omiljena haljina bila omiljena?

Mnogo je onoga čega bih želela da se setim.

Jer na kraju, uspomene su ono što ti ostaje kad odrašteš. Kad fotohrafije izblede…

A kao da je uspomena malo!

Sećam se da sam volela da se igram ispod kuhinjskog stola. Preko njega bi uvek stajala dugačka mušema, pa sam valjda to mesto smatrala svojim skrovištem i znam da sam tu ispod bila srećna.

U kuhinji i danas stoji dotrajao veliki kredenac sa duplim vratima. Vrata bih otvarala i u prostor između njih stavljala stolice, pa bih tu sedela i ređala svoje stvari za igru. Priznajem da sam vrata malo razglavila, ali znam da sam bila srećna.

Imala sam macu koja smo zvali Cvrčak jer kao da je cvrčala kad je mjaukala. Skupila bi se kod peći i spavala. Najomiljeniji mi je ipak bio Sandokan, jedan od njenih potomaka i nazvan, naravno, po istoimenom crtanom filmu. Češkala sam ga iza ušiju, gnjavila i skraćivala mu brkove makazama kad tata i mama nisu gledali. Izgledao mi je smešno sa dugačkim brkovima, pa bih ga lepo udesila. I bila sam srećna.

Kad se sve sabere, možda slike u albumima i nisu toliko važne, iako se i danas trudim da ih što više imam, da na njima sačuvam što više. Važnije je ono što one nose a to se ne vidi. Tu je uvek neki odabrani čas, lep, srećan. Vremenom se broj svećica na torti povećava, a broj jasnih detalja vezanih za sliku smanjuje, ali osećanje ipak ostaje.

Ono nikada potpuno ne bledi.

I kad bih mogla da poželim želju, vratila bih se tamo gde još imam šest godina. Plava haljina, žuta torbica, torta i mačka.

Kladim se da nijedan fotograf ne bi uhvatio tu radost.

Možda neki mali pisac, sa olovkom u torbici, kad odraste.

Autorka : Milica Schatzi Popović