Kako naučiti decu strpljenju U 5 JEDNOSTAVNIH KORAKA

0
Foto: Lana writes

“Mama, daj mi jednu čokoladicu!”, rekla je tobože ne primećujući da upravo privodim spremanje ručka kraju.

“Ljubavi, uskoro će ručak, dobićeš posle.”, odgovaram, iako znam da mi to neće tako lako proći.

“Ali mama, samo jednu!”, njen glas poče da poprima tužnjikavo-molećivi ton, koji obično preti da razoruža i najpostojanije elemente mog uporno-tvrdoglavog karaktera.

“Srce, strpi se. Pokvarićeš ručak.”, ponovih, i dalje se uspešno opirući njenom pogledu pokislog šteneta.

“Mama, neću ga pokvariti. Daj mi čokoladicu, gladna sam, ne mogu da čekam.”, počinje da gađa tamo gde sam najtanja, radoznalo posmatrajući moju reakciju.

Uvidevši da ručak ipak neće biti tako brzo gotov, odlučih da joj dam kockicu čokolade, kako bih kupila sebi vreme i neometano nastavila tamo gde sam stala.

Primetivši moje kolebanje, ona odluči da mi zada odlučujući udarac, pa uporno nastavi  svoje zapovedno moljakanje: ”Ali mama, baš sam gladna! Daj mi! Daaaj mi!”

Prelomih u sebi, i u cilju da je usput podsetim lepom ponašanju, izustih naglas: “U redu, dobićeš  jednu kockicu, ako mi kažeš “čarobnu reč”!“

A ona pobedonosno uskliknu: “ABRAKADABRA!”

I dok sam joj, smejući se, pružala kockicu čokolade, počela sam da razmišljam o značaju strpljenja kod dece.

O tome kako ga je ponekad teško izgraditi, a u nekim drugim slučajevima, kao ovom gore spomenutom, ono dolazi prirodno, samo po sebi.

Verujem da je, kao i u svemu, ključ u motivaciji i vežbi.

“Strpljen- Spašen”

Znamo svi da ova izreka deci ne znači mnogo. Za njih strpljenje uglavnom podrazumeva dosadu, odlaganje a ponekad i onemogućavanje ispunjenja njihovih želja. Onog trenutka kada strpljenje u očima  deteta uspemo da pretvorimo u igru, i u sredstvo za ostvarivanje njegovih želja, naša misija je uspela.

Deca obično ne razumeju da je za ispunjenje mnogih želja potrebno vreme. U njihovoj je prirodi da žele sve sad i odmah. Naš je zadatak da ih naučimo strpljivom čekanju. Ono će im pomoći da istraju i dođu do svog cilja, kao i da više cene postignuti uspeh.

Zato nije loše imati u vidu narednih 5 koraka koji će pomoći deci da se nauče strpljenju, izuzetno korisnoj osobini koja krasi uspešne i istrajne ljude.

A verujem da svi želimo da nam deca postanu takva, zar ne?

1. Pozitivan primer od strane roditelja

Strpljenje je jedna od stečenih osobina koje se uče kroz život. A najbolji učitelji i uzori našoj deci smo mi, roditelji. Stoga, da bismo naučili decu strpljenju, moramo krenuti od sebe, i sopstvenim primerom pokazati detetu kakvo ponašanje je poželjno. (Više o roditeljima kao dečjim uzorima pročitajte OVDE.)

Ukoliko se mi uvek negde žurimo, ukoliko nismo u stanju ništa da dočekamo bez žalbe, kukanja i gunđanja, ako odustajemo od svojih ideja, želja i planova, jer je za njihovu realizaciju potrebno vreme, ako brzo planemo, impulsivno reagujemo i često ne stignemo da razmislimo pre nego što nešto izustimo, šanse da naše dete postane strpljivo su minimalne.

Sa druge strane, roditeljsvo je samo po sebi satkano od strpljenja. Mi roditelji ga svi nosimo u sebi. Bilo je potrebno da budemo strpljivi 9 meseci da bismo ugledali svoje dete. Zatim nam je bilo potrebno isto toliko ili malo više strpljenja da bismo videli njegov prvi zubić, osmeh, korak, čuli prvu reč i naučili ga prvim slovima. Nije bilo lako sve to dočekati, ali nam se to čekanje svakako isplatilo, zar ne?

Znam, nekad nama roditeljima strpljenje počne da puca po šavovima, i nije ga baš tako lako zadržati. A kad strpljenju dođe kraj, grize nas savest što nismo bili još strpljiviji. Iako smo iscrpeli i poslednji njegov atom.

2. Odlaganje ostvarenja dečjih želja i potreba

Ovde mislim na želje i potrebe koje mogu da sačekaju, koje se ne tiču fizioloških potreba deteta. Na primer, dete želi određenu igračku. Ukoliko je dobije istog trenutka, dete će i u buduće očekivati da mu se želje ostvaruju odmah i sada. To je pravi način da ga naučimo još većem nestrpljenju.

Takođe, brzo i bezuslovno ispunjavanje svih detetovih zahteva, dovodi do toga da ono ne ceni postignuti cilj, već samo traži još više i više. Tako dečje želje postaju hirovi, a roditelji njihovi robovi. Kasnije u životu, takvo dete će očekivati od okoline isti model ponašanja, ne pružajući pritom nikakav trud sa svoje strane. Ništa mu neće biti dovoljno dobro, i teško da će pronaći satisfakciju u životu.

Strpljenje se mora vežbati realnim odlaganjem ispunjenja detetove želje. Nije u redu ni pustiti ga da predugo čeka. Postoji šansa da preraste određenu igračku, tj. da ona prestane da bude predmet njegove želje. Roditelj je taj koji bi trebalo da oseti i odredi kada je pravi trenutak za popuštanje i dopuštanje.

3. Vežbanje strpljenja

Bilo bi lepo približiti detetu onu brilijantnu Desankinu misao: “Sreća je lepa samo dok se čeka…” i naučiti ga da i strpljenje ima svoje čari.

Evo par konkretnih predloga.

Dok ste sa detetom u nekoj čekaonici, postarajte se da vam to vreme dok čekate na red bude zabavno. Pričajte poznate priče, ili izmišljajte nove. Pravite planove za ostatak dana ili sutrašnji dan. Maštajte o budućnosti. Igrajte “Na slovo, na slovo”, ili čitajte knjigu ako imate neku pri ruci.

Zabavljajte se brojeći koliko je još ljudi ispred vas, pri tom, radujući se svaki put kada bi se taj broj umanjio. Tako se kod deteta razvija pozitivan stav prema čekanju, zajedno sa osećajem zadovoljstva zbog približavanja cilju. Kako se vaš red bliži, tako se i vaše raspoloženje sve više popravlja, da bi po dolasku na red, usledilo malo slavlje.

Pored čekanja u redu, veoma korisno za vežbanje strpljenja je i upražnjavanje zabavnih aktivnosti koje same po sebi treniraju i zahtevaju strpljenje. Ovde ubrajam pecanje, posmatranje ptica, lov na žabe ili leptirove, potragu za detelinom sa 4 lista, skupljanje opalog lišća, kestena ili šišarki, izgradnju “Burdž Kalife” od karata, ili lego-kocki, i još mnoge druge.

4. Ne dopustite detetu da vas svaki put “pobedi”

Znam, teško je gledati tu malu glavicu kako se duri, kada ste u nečemu bolji od nje. Oni vole takmičnje sa nama i žele da nas pobede u nekoj društvenoj igri, ili sportu. Ali, ipak pokušajte da se kontrolišete i pokažete detetu da neće uvek pobediti iz prve. Isto tako, naučiće da možda neće pobediti ni u drugoj rundi. Ali, ako bude dovoljno uporno, može da savlada igru bolje od vas,  pa će uloga favorita pripasti njemu. Tako je i u igri sa vršnjacima. Gubitak bi umesto u frustraciju, trebalo pretočiti u podsticaj. Nije lako, ali je izvodljivo.

Na taj način, deca će naučiti da se uz upornost i strpljenje uvek postiže željeni cilj, i da je odustajanje ustvari predaja.

A predaja nije opcija, ukoliko je nekome zaista stalo do ostvarenja cilja.

Moja trogodišnja princeza je ovu igru odlično savladala. Ona uvek pronađe način da me “slomi”, i dođe do onoga što je zacrtala, naročito kada je reč o slatkišima. To samo pokazuje koliko je njena volja velika, i koliko meni ustvari nije stalo do te zabrane.

I u ovom, kao i u svakom drugom primeru, “pobediće” onaj kome je više stalo. Ili još bolje rečeno, strpljiviji će uvek stići do cilja, jer neće odustati dok ga ne dosegne.

5. Nagrađivanje strpljenja

Najbolji primer za nagrađivanje strpljenja je Deda Mraz. Već s početka jeseni, počinje priča o njemu, uz blago uslovljavanje dece da sve do Nove godine valja pripaziti na ponašanje, kako bi od popularnog dekice dobili željene poklončiće.

I sva deca “strpljivo” čekaju, znajući da ih na kraju priče čeka nagrada ispod novogodišnje jelke. Ok, skoro svakoga dana će pitati kada je Nova gdina, i koliko je još vremena ostalo.

Neki će, poput mog petogodišnjaka, na kalendaru precrtavati datume i brojati dane do njegovog dolaska, iznova se radujući saznanju da je broj preostalih dana do praznika sve manji, a dekica sve bliži.

Vođeni ovim, nije loša ideja nagraditi dečje strpljenje, kada procenite da su se zaista potrudili. Ne mora to uvek biti poklon, dovoljna je i topla reč, duži zagrljaj i osećaj ponosa koji će vaše dete dobiti kada ga od srca pohvalite. Tako će dobiti podsticaj da i sledećeg puta ponovi radnju, i usvoji strpljenje kao svoju urođenu osobinu i svakodnevnu naviku.

Zaključak

Nevezano za naslov ovog teksta, često o strpljenju i sama mogu mnogo da naučim od svojih mališana.

Jer, njima je, čini mi se, mnogo lakše da svim srcem veruju u nedostižno i zato ponekad mogu biti strpljiviji od nas odraslih. Nama je saznanje koje smo sticali kroz sopstveno iskustvo i obrazovanje o svetu koji nas okružuje, donelo ogoljeni realizam i dozu skepticizma. Odrasli sanjari su izuzetno retka vrsta.

Naše “odrasle” želje svedene su na one koje deluju ostvarivo. Mi više ne sanjamo da ćemo jednoga dana postati čuveni naučnik, holivudska zvezda ili poznati astronaut koji leti po vasioni.

Ali, naša deca neka sanjaju, jer njihova postojana želja vođena strpljenjem ima dovoljno snage da pobedi naš skepticizam, i omogući im da dosanjaju svoje snove. Čak i one koji nama roditeljima deluju nemoguće.

Iskreno se nadam da će nas deca svojim snovima pobediti.

I da ćemo, jednog dana, pored Nobelovih nagrada i Oskara, mnogo malih astronauta, sa punim srcem, ispratiti u svemir.

Srećno im bilo!

Autorka: Lana Krapež

Dopao vam se Lanin blog? Čitajte još na Lanawrites.com