Kako možemo biti normalni u svetu u kome nam još kao deci oduzmu slobodu i prostor. Onda kada u naponu snage i energije koja struji kroz nas treba da poput mladih ždrebaca jurimo beskrajnim prostranstvom i prazninom, uguraju nas u školske klupe i svim silama se potrude da nam tu energiju sputaju i ukrote.
Uvale nam sveske i olovke i punu torbu udžbenika i …… blago nama. A sveske su premrežene, kvadratićima, malim linijama, velikim linijama, čak i one nisu bele i prazne, niti šarene i vesele kao dečja mašta…
I tako vreme prolazi, naviknemo se na tako ukroćen i umrežen život, pa onda i mi krotimo svoju decu, onako kako nam ostaviše u amanet prethodni, a sve zarad lažne udobnosti nazovi civilizovanog života….
Slobodu smo do te mere zaboravili i odbacili da više ne primećujemo kako grčevito trzamo, skakućemo i lepršamo po zlatnom kavezu, a o slobodi sanjamo u nekom još neukroćenom predelu svesti, koji uporno potiskujemo, ali koji nas kljucka iznutra i čini nesrećnim.
I kada u nekom trenutku podignemo pogled da u praznini beskrajnog neba odmorimo oči, tamo nas sačekaju preslikani beskrajni grafikoni naših dečijih sveski, pretumbani i prepleteni u ovakve slike…
Autor: Dušan Vlahović
Topličanka je duša od žene.