LJUBAVNA PISMA – NEKAD I SAD

0
Foto: Unsplash.com

Sedim pre neki dan u jednom kafiću, pozva me unuk Danilo, da me nešto počasti o mojem trošku, unuk srednjoškolac, sto đavola zna, između ostalog i da zajebava dedu po Fejsu, al mu ne zameram, moje unuče i koji ću mu krasni.

Sedimo mi za stolom, zube ne belimo, on u neki telefon novije generacije, formata A-4, a ja neku sitnu „Nokiu“ za koju mi on kaže da vredi brat-bratu dvadesetak evra. Nema veze, meni valja, a pokušavaju u zaveri sa bakom da mi uture onaj što nema tipke, al’ se ja ne’ dam.

Vidim nešto kucka i keseri se:

– Šta se žljebiš? – pitam ga ja.
– Ljubavišem sa devojkom. – on onako mrtav ladan.
– Kako, bre, ljubavišeš?
– Lepo, da je volim, a i ona isto tako meni.
Ljubav na moderan način, foto: Zvonko Prelić, privatna arhiva

Ja već malo zbunjen tom vrstom ljubavisanja ga pitam:

– A odakle je, gde je?
– Eno je onamo za onim stolom! – reče Dača i pokaza mi jednu lepojku devojčicu, koja sa svojim društvom sedi dva stola dalje i cereka se.

E vala zbuni me unuk dibidus.

Pokušavam ja:

– Blago dedi, a što ne sednete zajedno pa da pričate, pa da je malo „glođeš“ (tako ja zovem ljubljenje kad sa unučićima razgovaram), pa pomaziš, pa štipneš, pa ovo, pa ono, i naposletku ONO za šta je sve ovo uvertira.
– Ih, bre, deda, što si zaostao, pravi si dinosaurus, odavno je to izašlo iz mode, to niko ne radi.

Nije baš da mu verujem ali moguće je, zašla tehnika među decom, smeo bih da se opkladim da 70 posto učenika osmogodišnje škole ne zna tablicu množenja, a i šta će im imaju digitrone, da ga pitaš koliko je 8×7 ili 9×6 gledao bi u tebe kao tele u šarena vrata.

Pozvah onu devojku – lepojku za naš sto pa im lepo ispričah kako su se pisala ljubavna pisma u moje vreme, a oni utetrebili poglede i ne dišu, ali ne znam koliko mi veruju.

O ovome ću u drugom delu ljubavnih pisama.

Autor: Zvonko Prelić