Za jednog čistača snega

0

Jutros sam, u svom naselju videla jednog povijenog čoveka. U teškim cipelama gazio je dubokim snegom. Automobili, niti bilo koje drugo prevozno sredstvo nije prošlo tog jutra. Grupa ljudi koja je išla tuda na posao, utabala je sneg i napravila jako usku stazu tek toliko da se probiješ do grada. Čovek je išao ispred mene i nisam mogla da ocenim koliko mu je godina. Nastavila sam napred dok se u jednom trenutku nije izgubio iz mog vidokruga.

Popodne kada sam se vraćala primetila sam da je kolovoz očišćen i da mi kretanje nije toliko teško. Na ulazu u naselju, spazih u dvorištu jedne kuće povijenog čoveka. Drži onu lopatu, čini mi se težu od njega i baca onaj sneg. Ruke su mu crvene, jer je mraz počeo opet da grize. Kao olovne, teške mu cipele prekrio sneg. Možda su i mokre. Slabo obučen. U nekim taknim crnim pantalonama i još tanjoj jakni kroz koju svira studen, radi ono što mora.

Domaćica kuće ga gleda i požuruje. Prolazim pored nje i javljam joj se. Pita me za majku. Čovek podiže glavu. Ispod kapuljače mu se ucaklile oči. Crna brada prekrila mu obraze. Spazih da mu je verovatno oko 50 godina, ali mu muka izbrazdila čelo i utabala oči. Ogrubele mu ruke od čišćenja snega. Tako, čujem, hrani svoje. Ne znam koga ima, koga čuva i koga čeka.

Pogledah mu tada bolje šake i vidoh promrzline. On mi se osmehnu dobroćudno i poče ponovo da izbacuje sneg. Kada sam sekrenula u svoju ulicu ponovo proleteše pahulje pored mog nosa. Znala sam da nije kraj ovom snegu. Samo se nadam da onaj čovek ima gde da ode i da će mu tamo biti toplo.

Slomi se u mom srcu jedno srce. Nikada za nešto nepotrebno. Uvek za retke. Slomi se o život. O onaj život koji sklanjamo pod tepih i od kog okrećemo glavu. Slomi se o onu lopatu koju je držao jadni čovek koji ništa nije skrivio. Koji je promrzao i pobledeo od nejela. Osušen, sa cokulama i izbušenom jaknom. Slomila se o njega jedna suza. Za njim i njegovim ukočenim rukama. Prosuo se na mene ceo svemir bola za jednim čistačem snega, koji je uoči Božića bio jedini na ulici.

Dok su drugi bili u kućama on je jedva čekao svojoj da ode. Nadam se da oni kojima ide znaju da cene ove promrzle prste. Nadam se da znaju. I neka mu sledeći put makar dodaju rukavice.

Autorka: Viktorija Marković