Je l’ vam nekad stiglo rođačko poslovno pismo?

0

Pošto je prisustvovao, za njega neviđenom dopisivanju svog unuka Danila sa devojkom, a za današnje vreme normalnom, Zvonko je pozvao za svoj sto oboje da im malo objasni kako su se to nekad pisala ljubavna pisma.

Prizvah ja unuka Danila i devojčicu lepoticu, za moj sto da im kažem kako su se pisala pisma u mojoj mladosti, o čemu oni pojma nemaju, i sve se nešto pogurkuju i klibere slušajući me.

E pa tada nije bilo ovih čuda tehnike, telefona je u gradovima bilo, ali džabe kad u selu nije, pa hteo – ne hteo moraš pisati. Jes da je onaj ko je u ponedeljak iz sela otišao u grad, nešto ga ne vuče da se u subotu vrati. Jok!!! Bolje mu i lakše tamo, pre će u gradu na suv ‘leba nego u selu na pečenje.

Teško se naš čovek pruža za motiku i olovku i to su odmah zapazili učitelji u školi, što se olovke tiče, i bili su ih kao volove u kupusu, valjda da im znanje na taj način ubace u mozak, što bi ovi sadašnji rekli u procesor. Nikad mi nije jasno što su biveni radi neznanja, jer ko je bio ćuzga, kao ćuzga je i iz škole izašao i takav je do današnjih dana. Po mojoj oceni trebali su da budu biveni zbog discipline, ali takva su bila pravila a i naši roditelji su davali za pravo učiteljima.

Elem, sede taj taze Beograđanin i počinje pismo. Tu ti je bila neka univerzalna forma koja je počinjala:

– Dragi moji, evo dobih malo slobodnog vremena da vam se javim (odmah naglašava da mu je posao težak, a laže) da sam zdravo i dobro, koje i vama želim (dobro zdravlje), radi se, teško je (je l’ vam rekoh!!!), a radi od 6 do 14 pa lingara beogradskim ulicama.

Dalje zapitkuje za rodbinu ostalu, za momke i devojke po selu, da li se neka udala, neko oženio, kako je stoka, je li se neka krava otelila, ovca ojagnjila, jesu li poorali i posejali, zavisi od sezone i u pismu naglašava – a laže da mu je baš mnogo žao što ne može da dođe i pomogne im.

Žali se na daljinu, skupoću, malu platu – ovo za svaki slučaj da istakne kako mu nebbi tražili pare, što bezobrazni roditelji imaju običaj da čine.

Videće on, kad mu ispadne da dođe, a obično mu ispadne u julu ili avgustu i po ceo dan se brčka po Toplici jer nema nekih velikih poslova tada, pogotovu u avgustu.

E tako vam je to pismo a bivalo je nekih simpatija i pisanje pisama ili sa drugarima ili drugaricama sa obaveznim porukama, što se smatralo modernim i lepim, npr.

kad vidiš mačku, da se uz drvo penje, povuci je za rep, pa se seti mene, ili vita jela – zelen bor, čekam brzi odgovor.

Pa se to pismo upakuje u neki plavi koverat, nađen kod daktilografkinje, i izazove strah kod roditelja jer seljaku u plavoj koverti ništa dobro došlo nije, samo neko rešenje, kazna ili opomena.

Eto Danilo i ti lepojko, to su pisali a da su imali telefone, te obaveze imali ne bi. Da znate to su domaćinska pisma, a drugi put ćemo onima što srce ustrepta.

Autor: Zvonko Prelić