Edita je bila moja etida

0

Etida je muzička kompozicija za vežbanje. Dakle, učiš da sviraš klavir, harmoniku ili violinu – etida br. 10, etida br. 22, etida br. 12 – strana ta i ta za domaći. Lekcije iz lepote. Eto tako je isto u mojoj osnovnoj školi postojala jedna lekcija iz lepote i života. Samo što nije bila etida, no EDITA.

Edita Đorđević je bila kompozicija za vežbanje. Dakle, učiš da pišeš, da govoriš, da učiš. Uvede te majka na velika vrata još veće bele škole „9. oktobar“ (tad je još bila bela). Popneš se uz stepenice, prođeš pored tetkica, uljudno se javiš, pa skreneš levo. I tu ispred njenog kabineta čekaš. Misliš: sad će ova škola da te proguta. Šta je to ŠKOLA? Je l’ baš MORA? Još kažu: ideš na testiranje kod psihologa. A ti isprepadan silnim lekarskim pregledima i vakcinama misliš – evo sad će da izađe psiholog, aždaja sa četiri glave da te testira. I šta je to testiranje?

A iz vrata odjednom u hodnik izađe ONA. EDITA.

Da ne budem sentimentalna, kad već ne mogu biti objektivna, ali jedna stvar je sigurna: svi koji su poznavali Editu Đorđević reći će vam, to je bila žena iz drugog vremena. Kulturna, fina, svestrana i savremena.

Znala nas je po imenu, uspehu i problemu. Šalila se kako smo njeni čuperci. I kad se mršti i kad se smeje, učila nas je životu. Vežbali smo disanje i življenje sa njom u „Igrama bez granica“. Sa tom mišlju sam izašla iz osnovne škole. DA NEMA GRANICA. Zbog NJE.

I sad kažu, umrla je Edita. Prešla je granicu.

A ja mislim samo na njen osmeh. Na njeno zapanjeno lice dok joj na istom tom testiranju pred polazak u prvi razred čitam ćirilicu i latinicu. Na njenu čestitku za moj 15. rođendan. Na njen rukopis u mom spomenaru.

Daj mi reči koje imaju telo
Daj reči grube i guste kao smola
Za naše prazne ruke bola
Jednom nas tu, gde nas ima
Neće biti
Jer smo niti…

I kao u Raičkovićevoj pesmi, znam da nema kraja. Mi smo niti koje vežu nerođene sa mrtvima.

Moja Edita, baš kao što si nas učila, nema ni granica. Sve je igra. Pa čak i ovaj mračni, tužni ples. Nema ni reči kojima se može reći tvoj osmeh, tvoj sjaj, jednako blistav kao kad sam imala tih jedva sedam godina prvi put u tvom pogledu i celih trideset prošle zime u onom autobusu. Gledala si me i pričala, pričala. O snovima, o borbi, o deci koja tek dolaze. A ja sam mislila: Bože, ona se nimalo nije promenila, vidi je!

Tako je to, valjda, sa slobodom koja hoda na dve noge. Uhvati je dečje oko i ne pušta iz vidokruga.

Kažu: nema Edite. Pomirite se s tim. Eto. Domaći zadatak, strana ta i ta. Kao da je neko blesav i da može poverovati u to da takva osoba može da nestane!

Moja Edita Đorđević. Muzika o kulturi, lepoti i životu. Lekcija o igri bez granica.