Faza po faza – mamu čeka „Laza“

0
Foto: Lana writes

Dečje razvojne faze iz ugla jedne obične mame

Jutros, nekoliko minuta pre pola šest, jedno maleno, pufnasto, nežno trogodišnje stopalo broj 25, neverovatnom snagom me je tresnulo po glavi.
“Zar je već vreme za buđenje?”, promrmljala sam više za sebe, dok je jedna petogodišnja ruka snažno povlačila roletnu na gore.
Sunčevi zraci su se poput oštrih sečiva zarili u moje usnule oči. Jedino me je majčinska ljubav zadržala da ne počnem da vičem: “Upomoć!”
Dakle, vreme je. Oni su tako odlučili, prema tome, tako će i biti.

Ne znam u kom se trenutku to zapravo dogodilo. Ta smena vlasti. Da li je to bilo već po rođenju našeg prvenca, ili nas je dokusurilo rođenje naše neukrotive princeze? I dok razmišljam o mogućem odgovoru na to pitanje, bezuspešno pokušavam da prekinem svađu oko toga ko će prvi da pere zubiće. Ista slika svakoga dana, naš neprekidni jutarnji deja vu mi se ponovo odvija pred očima.

Treba mi kafa, šteta što je ne pijem…

Kako smo naivni bili. Mislili smo da držimo sve konce u rukama, dok smo satima razgovarali o tome kakvi ćemo roditelji biti. Nismo imali pojma šta nas čeka, dok nas nije strefilo. Sve smo teme i mogućnosti do tančina pretresli, sa visine gledajući na druge roditelje koji su živeli u realnosti. A onda, po rođenju našeg prvenca, ista ta realnost je zakucala i na naša vrata. I dok smo se opasuljili, naš naslednik je preuzeo ulogu vođe, i počeo sa uvođenjem svog režima i svojih pravila.

Roditelji smatraju da imaju moć nad svojom decom, a zapravo je obrnuto.

Deca su ovde u blagoj prednosti, iako toga obično nisu ni svesna, niti im je prednost bitna.
Mi smo tu da im služimo, zadovoljimo njihove potrebe, upoznamo ih sa svetom na koji su došli i njegovim pravilima.
A oni nas uče bezuslovnoj ljubavi, nežnosti, sreći i iskonskim vrednostima koje se kriju u svakodnevnim trenucima blaženstva.
I ko je moćniji?
Smemo li da priznamo? ?

Mame su te koje su podložnije promenama koju unosi novorođenčad, budući da su one, u odnosu na svoje partnere, uglavnom na prvoj liniji fronta.

Zato, drage mame, delim sa vama svoje iskustvo. U nadi da nisam jedina, da imam nekog ratnog druga među vama.

Potpuno laički ću nabrojati i opisati meni “omiljene” razvojne faze. Neke sam podelila na više segmenata, jer su previše slojevite, da ne kažem komplikovane.

Ono što je dobro, je što gotovo svaki put kada pomislim da je to to, i da neću moći više da se nosim sa njima, one odjednom prestanu. Ali, naravno da postoji neka caka. Završenu fazu, uvek prati početak neke nove, uglavnom još zabavnije.

Prava uživancija, složićete se.

1. Samostalnost

Faza samostalnosti i omiljene mi rečenice: “Hoću sam(a)!”, najviše mi je podizala kosu na glavi, kada bi moji tada dvoipogodišnjaci insistirali da samostalno jedu supu. Em je vruće, em je tečno, em su skroz mokri, em je zima, em im sve iscuri iz kašike pre nego što dođe do usta, em ne pojedu ni “S” od supe, a njeni ostaci su svuda po njima i oko njih. Hiljadu “Em” i jedno veliko “Jaoj”.

Tu je i samostalnost prilikom oblačenja, što inače nije problem, osim kada smo u žurbi, a obično, jesmo. Desilo se više puta, da moja princeza insistira da se obuče sama, a da to traje čitavu večnost. I onda kada najzad preuzmem stvar u svoje ruke, jer je već poslednji trenutak za pokret, ona demonstrativno svuče sve što sam joj sa mukom obukla, jer eto, hoće sama ispočetka.

Ali opet, da ih nisam pustila da pokušaju, ne bi ni naučili. Trebalo je mnogo živaca, nekoliko prekornih pogleda zbog kašnjenja i puno papirnih ubrusa, ali je na kraju vredelo.

2. Negacija

Negacija je zapravo početak prethodno spomenute faze samostalnosti. Deca prvo nauče da kažu “Ne“, kao reč kojom pokušavaju da nametnu svoju volju. Na taj način izražavaju upravo svoju želju da butu samostalni, često bez neke preke potrebe, niti smisla. Njihovo “Ne” je, zapravo, vežbanje samostalnosti.

Zabava počinje kad neće da jede, neće da se obuče, neće napolje, neće kući, neće da spava, a ne vidi na oči, neće tamo, ni ovamo, a najviše neće, tj. najmanje hoće ono što je obavezno, ono što se mora. Kao na primer držanje za ruku prilikom prelaska ulice ili silaska niz veoma strme stepenice, vezivanje sigurnosnog pojasa u autu, ispiranje nosa i uzimanje lekova prilikom prehlade, inhalacija ni pod razno, a kupanje i pranje kose nikako ne dolazi u obzir, to je zabranjena zona. Uh!

Foto: Lana writes

3. Strah

Možda nama ponekad deluju preuveličano, ali deci su njihovi strahovi itekako stvarni i strašni. Jedan od najvećih sa kojima sam se susrela je strah od malo pre spomenutog pranja kose. Mislila sam da moja deca nikada to neće prevazići. Njihovo zapomaganje prilikom pranja kose je zaista bilo jezivo slušati. Verujem da su naše komšije odlično upoznate sa ovom problematikom.

I onda me je, odjednom, kao grom iz vedra neba iznenadilo pitanje: “A kada ćemo da peremo kosu?”. Prvo sam mislila da je to trik pitanje, u smislu provere da li je pranje kose planirano za taj određeni dan. Moje zaprepašćenje kada sam čula da dete ustvari ima želju da pere kosu i da pravi frizure od sapunice “kao u crtaću”, bilo je neviđenih razmera. Mislila sam da to nikada neću doživeti. Hvala crtaćima!

Bilo je strahova koji su znali i nas da uplaše. Kao što je krik u sred noći, ili tokom poslepodnevne dremke. U tim slučajevima nismo znali za sebe. Dešavalo bi se da nam se dete izvrišti, potom se razbudi, i onda se ni ne seća toga. Mi onako prestravljeni, a dete nas gleda otprilike: “Šta je ovima, šta su se prepali?”, kao da ništa nije bilo. Da li su to bili ružni snovi, strahovi, dečija mašta, nešto četvrto, ili po malo od svega toga, mogu vam samo reći da nije bilo ni malo zabavno. Ali je i to prošlo. Hvala nebesima!

Tu je i strah od odvajanja. Ono kada dete izgubi mamu ili tatu iz svog vidokruga, i onda nastane haos. Dete tada nema predstavu o tome da ćete se vi vratiti, da u stvari niste ni odlazili, već ste mu iza leđa ili u drugoj prostoriji. Njemu to izgleda kao smak sveta. To treba razumeti, ali i preživeti. Nije lako, ako niste srca kamenoga.

4. Ispitivanje granica

Ispitivanje granica je povezano sa fazom negacije. Dete ispituje granicu, i pokušava da je poljulja ili ojača. Ukoliko roditelj nije uporan i dosledan, granica će biti pomerena, a u nekim slučajevima, ne bi smela da bude. Desilo se i vama, sigurno, da nebrojeno puta kažete svom detetu da nešto ne sme ili ne može, a ono uporno pokušava da istera svoje.

Ne znam šta je to između dece i utičnica, ali ima tu neka tajna veza, sigurna sam. Ne znam koliko sam puta rekla da to ne sme da se dira, sa sve objašnjenjem i razjašnjenjem, ali ne. Krajičkom oka bih uhvatila zabranjeno kretanje upravo ka utičnici.

I ne samo to, dete bi me gledalo u oči, sa blagim smeškom na usnama, i dalje približavajući svoju ručicu ka izvoru struje. U ovom konkretnom slučaju, kao i u mnogim drugim, ispitivanje granica kod mene ju je samo osnažilo.

Ali bilo je i onih tvrđava koje su uspešno osvojene. Kao što je useljenje u moj krevet, i još par “sitnica”. Ali, nećemo sad o tome, takve “slabosti” mi ruše kredibilitet među drugim mamama koje ovo čitaju. ?

5. Drama, napad besa ili popularno-tantrumi

I dalje mi nije sasvim jasna ova dečija potreba, odnosno faza. Imam utisak da se u njoj prepliće više razlličitih faktora, kao što je potreba za pažnjom, strah, tuga, bes, ljutnja, nerazumevanje trenutne situacije, nerazumevanje sopstvenih osećanja i nemogućnost definisanja pravih izvora trenutne nelagodnosti.

Lično mislim da je ovo poslednje presudno. Kada dete ne može da definiše pravi izvor svoje “negativne” emocije, dolazi do granice pucanja, i nastaje drama zbog neke potpuno nepovezane i nebitne stvari. Ako grešim, ispravite me, neću vam zameriti.

Dešavalo se da nastane drama zbog toga što sam im obukla “pogrešnu” majicu, što se istopio sladoled, što se završio crtać, što se u crtaću nije dogodilo ono što su očekivali ili želeli da vide, što je vreme za spavanje, što se ide ili ne ide napolje, što pada ili ne pada kiša, što je ponedeljak a ne utorak, i slično.

Uglavnom sam uspevala da dođem do stvarnog razloga i okidača za neraspoloženje rezultirano dramom nad dramama. I to su obično bili umor, glad, strah od nepoznatog, nerealna očekivanja, tuga ili ljutnja zbog nečeg desetog, kao što je zakazani odlazak kod doktora, ručak koji nije na listi najomiljenijih, ili polazak u vrtić.

Ko preživi-pričaće.

6. Plač

Ova faza je manje burna od prethodne, ali je podjednako opterećujuća za roditelje.

Plač zbog svega i svačega, i kad treba, a pogotovo ničim izazvan. Javlja se u svako doba dana i u svakoj mogućoj situaciji. Da li je to jer je mleko vruće ili hladno, jer je mama detetu dala “pogrešnu” kašiku, jer nije bilo golubova za kojima bi jurili u parku, ili zbog toga što nismo uspeli da uhvatimo leptira.

Koji god razlog bio u pitanju, sigurno je samo to da se radi “o pitanju života i smrti“.

Plač je obično toliko tužan i iscrpljujući, da se pretvara u tanušni jecaj sa uzdasima od kojih vas duša zaboli. Kažu mi: “Ignoriši, to je samo faza.” Ali ne znam koliko će tih faza mamino srce moći da izdrži, a da pritom ne završi na posmatranju.

Pitam se, pitam…

7. Ljubomora ili rivalitet

Dečija ljubomora i rivalitet među batama i sekama je nezaobilazna tema, i vraća nas na početak ovog teksta. Ne znam zašto je važno ko će prvi oprati zubiće, ko će se prvi obući, ko će prvi otvoriti vrata, ili dobiti slatkiš posle ručka.

Možda ja ne znam, ali oni znaju, jer se takmiče i porede u svemu. Čak i u onim stvarima u kojima poređenje nije moguće, budući da nisu istog uzrasta, pa je prednost, samim tim, rezervisana za starijeg.

Da ne spominjem reakcije kada se mama malo opusti pa, “previše” pohvali jedno dete, zaboravljajući na osećanja drugog. Jedno vreme nisam uopšte smela da pohvalim jedno bez pravdanja onom drugom, iskreno se trudeći da objasnim njihovim glavicama zašto nekoga hvalim, a onog drugog ne. Da to nema veze sa ljubavlju, već sa zaslugom.

Uglavnom su me samo belo gledali.

Zaključak

Nekada se i mi roditelji previše trudimo, zahtevamo, nerviramo i očekujemo, zaboravljajući da su oni ipak samo deca.

Da smo i mi bili deca.

Da je sve to deo odrastanja, i da smo svi to prošli. Neko na ovaj, neko na onaj način.
Zaboravimo da oni mnoge stvari ne razumeju. Zaboravimo da ni mi nismo razumeli kada smo bili njihovog uzrasta.

Mislimo da nam nešto rade namerno, ali to rade samo zato što su deca, i ne znaju drugačije.

Mi smo tu da im pomognemo, da ih naučimo i usmerimo.

A kada mislimo da smoizmanipulisani, verovatno i jesmo, jer oni i pored toga što su deca, već od prvog dana vrlo dobro znaju kako da nas vrte oko malog prsta. I neka nas vrte, kad su naši. Bez njih život više ne bi imao smisla. Srećni su oni koji imaju svoje malene dirigente.

Živi nam, i zdravi bili, svi do jednog!

A vi mame, držite se, sve će to jednog dana proći,
pa će nam onda nedostajati,
u to sam sigurna… ?

Autorka: Lana Krapež

Dopao vam se blog? Upoznajte Lanu malo bolje!