Savremena bajka: Alo! Ođe mobilni!

0
Foto: Unsplash.com

Telefon radi, a mozak ne radi.

Nekad je bilo sramota kad ti nasred ulice zazvoni mobilni. Nije to samo po sebi bilo nešto sramno, više neprijatno, u smislu: „Gle ovog seljaka, zvoni mu mobilni!“ Bilo je tu više prostora da se obrukaš. Od jačine tona, do melodije i načina na koji ćeš se javiti. Uglavnom, sve što je glasnije – veća je bila sramota.

Ideš tako ulicom i odjednom zapištiš i ne prestaješ da pištiš. A narod okolo se okreće i gleda u tebe. Neprijatno bez kraja. Pa kad moraš da se javiš, a ti se makneš u stranu kao da se, Bože me sačuvaj, isključuješ iz saobraćaja. Red se nekako još neki znao.

Danas je malo drukčije, jer telefoni odavno nisu SAMO telefoni. Telefon je danas multipraktik: i foto-aparat, i kalendar, i pošta, i posao, i žena, i ljubavnica. Sve ti tu stane! Fejsbuk, Instagram, Twitter, i što ti treba i što ti ne treba. Moderne generacije pisaca odbacile su olovke, pa kuckaju poeziju. Tipkaju stihove. O blogerima i da ne govorim. Instaliraš Wordpress i udri!

I zašto bi onda ispuštao telefon iz ruke?

Možda zato što je nepristojno hodati ulicom i kucati poruke. Možda zato što je krajnje neumesno sedeti pored najbolje drugarice, sestre, majke i „razgovarati“ sa telefonom u rukama i lajkom na Fejsbuku.

Foto: Unsplash.com

Šetate tako ulicom i u kafiću vidite, sede ljudi. Svi zamišljeni i zagledani u svoje knjige. Njih petoro za jednim stolom, ovaj čita strip, ona „Anu Karenjinu“, ova „Dnevnik Bridžit Džouns“. S vremena na vreme podignu pogled, klimnu jedni drugima glavom i nešto promrmljaju, pa opet zagnjure noseve u knjige. Šta? Nikad niste videli?

Ali videli ste isto to – samo umesto knjiga telefone, zar ne?
Ili odete kod drugarice, pa se site ispričate. Svaka na svom kraju kreveta i Fejsbuka.

Nedavno mi se požalila majka drugarice, kaže: „Vi sve to tako danas usput radite, pa usput i razgovarate.“ Pozvali je sin i snaha u goste. Skuvali kafu, isekli po parče torte, sipali sok i sve stavili pred nju i muža. Seli na krevet i savili vratove svako nad svojim telefonom.

„Muž i ja se gledamo preko one torte i kafe i čekamo. Ko će da progovori? Je l’ se danas tako razgovara? Posle pet minuta ćutanja i poneke usput prozborene reči, pristojno ustanemo i odemo kući. A oni ostanu kao nojevi pognuti na kauču.“

Foto: Unsplash.com

Tresemo se kad nam je baterija na 20%, biramo letovališta i hotele koji imaju besplatan Wi-fi, kao čitamo e-knjige, časopise, vesti. Svi smo zavisnici i to ne priznajemo.

– Ali meni je sve tu. Ja to zbog posla. Samo još ovo na Fejsu da vidim! Ej, je l’ si videla šta je podelila Maja na Instagramu?

I tako sami sebe varamo. Da se zaštitimo od svojih praznina, pobegnemo u površnost. Pa se tako razgovori zamene ćaskanjima, posete u pozive u posete, bliskost u srca na Fejsbuku, ručak u fotku na Instagramu, vickasta šala u Tvit, razgovor za posao u CV-ju mejlu, druženje u parku ili kafiću u „koja vam je šifra za Wi-fi?“, gledanje filma u Fb status, udvaranje u lajk, ozbiljno osvajanje žene u „Najlepša na svetu“ komentar ispod profilne slike. Da se ne bismo prepali od tišine među nama i svih pokidanih veza, vešto smo ispleli društvenu mrežu. I sad glumimo život.
I lako je da lakše ne može biti – samo uključiš telefon.

Od „alo ođe mobilni“ stigli smo do čoveka koji u pametnom telefonu ima sve: prijatelja, lekara, kozmetičara, kuvara, biblioteku, muzej, enciklopediju, bankara. Pametnom čoveku dosta?

Dosadno ti je u prevozu do kuće – uključiš telefon.
Dosadno ti je na wc-šolji – uključiš telefon.
Dok pečeš palačinke u kuhinji – uključiš telefon.
Da se lakše uspavaš – uključiš telefon.
Da neko jelo bude ukusnije – tražiš recept, uključiš telefon.
Zašto beba ne jede/kaki/spava? – tražiš rešenje, uključiš telefon.
Kad ste poslednji put pokušali da se nekog datuma setite umesto da na prvu proguglate?

Telefon radi, a mozak ne radi.
Pitam se: šta ćemo kad nestane struja?
Alo? Alo? Alo, ođe mobilni!

Izvor: Lola magazin