Mirjana Bojanić Ćirković – Topličanka satkana od emocija

0
Mirjana Bojanić Ćirković je doktor filoloških nauka, Blačanka koja radi na Filozofskom fakultetu u Nišu, žena koja saznaje svet iz književnosti, mama i Topličanka koja je najpre Čovek.

Nedavno je dobila dva priznanja u svom rodnom kraju: plaketu „Drainac“, koju dodeljuje Opština Blace i Svetosavsku pohvalnicu, koju dodeljuje Toplički upravni okrug. Kako kaže, to se čuva na levoj strani – kraj srca.

Otkrivamo vam još jednu izuzetnu ženu Toplice.

 
Šta za Vas predstavljaju ova priznanja? Koliko nagrade motivišu, a koliko obavezuju?

Sve što dolazi iz rodnog kraja, bilo da je to priznanje ili obično „Zdravo:“, „Kako si?“ uz zastajanje i iskreno čekanje iskrenog pozdrava i odgovora, toplo je i životno. Ove nagrade me motivišu da se još više okrenem književnosti našeg kraja koja je itekako živa i potvrđeno kvalitetna kada su svi uzrasti stvaralaca u pitanju. Naravno, one i obavezuju, ali toga se ne bojim jer za bavljenje naučnim radom imam pre svega unutrašnju motivaciju, i uz sve to, ono je rezultat ogromne ljubavi koju osećam prema ovoj umetnosti. Kako sam odrastala bez kompjutera i interneta, književnost mi je bila i izvor (sa)znanja i najbolji prijatelj.

Jeste li maštali o radu na fakultetu ili sa mlađom decom? I zašto prosveta?

Od malih nogu imala sam stav u vezi sa svim i svačim, počev od igračke, pesmice, nečijeg postupka… Porodica mi je utemeljila (kako se kasnije potvrdilo) sistem pravih životnih vrednosti, a u kontekstu mog karaktera to se manifestovalo potrebom za reagovanjem na svaki vid nepravde. I dan danas ne dozvoljavam da „drine ostanu krive“. Rad sa učenicima/studentima inherentan je mojoj prirodi. Ulazak u nastavu jedan je od najneposrednijih vidova društvenog angažovanja. Baš tu se postavlja zdrav temelj i duha, i tela. I rad sa mlađim uzrastom, i rad sa studentima ima svoje draži. Oba podjednako inspirišu. Radujem se što imam priliku da radim sa studentima na predmetima koji su oduvek bili predmet mog interesovanja – Teorija književnosti, Metodologija nauke o književnosti, Teorije čitanja i interpretacije… A naročito sam ponosna što sam deo visokoškolske ustanove duge tradicije, gde se Srbistika izučava više od trideset godina.

Da li je danas u ovo doba kada je sve obesmišljeno, pa i obrazovanje (ili možda obrazovanje pre svega) svrhovito podučavati mlade ljude lepoti i umetnosti?

Kao autoru Čitanke za peti razred, jedan detalj iz nastavnog plana i programa naročito mi je „zapao za oko“. Među funkcionalnim pojmovima koje učenik petog razreda treba da usvoji jeste empatija, a čitanje i adekvatno tumačenje teksta ističu se kao svrsishodni načini za podsticanje empatije kod dece. Ovaj momenat me je dvostruko osvestio: prvo, ovo je jedno implicitno priznanje degradacije društva i izostanka etike, odnosno empatije, a potom ovo je još jedno („zvanično“ i paradoksalno) priznanje neverovatne moći fikcije. Gde je tu obrazovanje, odnosno, nastavnik? U samom temelju, uz porodicu. Dakle, odgovor na tvoje pitanje je potvrdan; od samog njenog nastanka, umetnosti (ili, uže, književnosti) su priznate tri važne funkcije: saznajna, etička i estetska, a kako sve počinje od pojedinca, svako od nas treba sa punom svešću da se uključi u ovu misiju. Reč misija je nimalo slučajno izabrana; danas više nego ikada treba mlade treba usmeravati/preusmeravati ka istinskim vrednostima života.

Kako ste se opredelili za naučno-istraživački rad u književnosti? Da li pišete poeziju ili prozu?

Za naučnoistraživački rad opredelila sam se već prvog časa na svom prvom radnom mestu. Obrađujući lekciju o palatalizaciji sa tadašnjim šestacima shvatila sam da ti deca itekako mogu dati krila, ali da školski plan i program sadrže samo zrno onoga što me profesionalno zanima. Tako sam nastavila da manevrišem sa učenicima na polju jezika i književnosti u učionici, a na doktorskim studijama filologije – na polju savremenih teorija čitanja i stvaralaštva Milorada Pavića.

Imala sam periode kada pišem; čuvam čitave dve zbirke pesama iz školskog uzrasta i dva dnevnika (koji su, doduše, oblepljeni braon selotejpom J). Lepa, kitnjasta, barokna rečenica često mi se useli i u naučni rad; ostavim je, iako znam da to nije njoj plodno tlo. Pre nekoliko godina u meni se rodila jedna priča. U međuvremenu je narasla. Nadam se da će se jednog dana razliti po papiru.

Kako balansirate između nauke i porodice?

Obožavam ovo pitanje; u našem kraju, uz to pitanje, često dodaju i „skidam kapu“. Drago mi je što sam primer, kako kažeš, dobrog balansa između nauke i porodice. Ne bih uspevala da se posvetim ni jednom, ni drugom, bez podrške druge strane. Ali, pre svega, treba izbalansirati sa samim sobom, postaviti prioritete i biti im dosledan i na svakodnevnom planu, i dugoročno. Sve se ovo spontano formira, a učvrsti najkasnije onog trenutka kada prvi put uzmeš svoje dete u ruke. Dugo sam tragala za metodama dobrog balansa, i u tim fazama uvek je nešto trpelo: san, prijatelji, suprug, dete. Tuđi izbori, ma koliko bili delotvorni drugima, ne moraju biti i tebi. Baš ti tuđi izbori, tuđe metode vodile su me „ab ovo“. Moj metod za dobar balans je: radi stvari koje te čine srećnim/srećnom. I tako je spontano otpalo sve nevažno.

Moram da pomenem da postoji i druga strana ovog dobrog balansa. Ona je u očima – nevericama koje bi pre da se žale i tuže, nego da potraže svoj dobar metod. Ne bih dalje načinjala ovu temu, neka razlog bude – jer je kliše (kao i svaka tema koja se odnosi na neizbežne binarne opozicije), a naše Topličanke sigurno ne vole klišee. Stvarni razlog je što sam takve prirode da kada se radi o ovoj temi ne mogu da povučnem ručnu.

Imate li vremena za neki hobi?

Imam tu neverovatnu i, nažalost, retku sreću da mi je hobi – posao (odnosno posao – hobi). Književnom kritikom, teorijom književnosti i drugim vidovima proučavanja i podučavanja svakako bih se bavila, makar od kuće i makar kod kuće. Postoji i jedan porodični hobi koji sam nasledila, a to je sportski ribolov. Eto, odavno nisam zabacila! Nadam se da ćemo uskoro „zbrisati“ na Ćelije, ili bar skoknuti do jezerceta gde je, kako kažu, Carica Milica bacila kovčeg blaga.

Šta trenutno čitate, a koju knjigu uvek preporučujete?

Trenutno čitam jedan rukopis i uživam u lepoti tih stihova i u poverenju koje mi je autor ukazao kao recenzentu. Paralelno čitam izuzetne tekstove mladih pisaca koji se redovno javljaju na konkurse koje mesečno raspisuje sajt https://www.mojedete.info/ koji uređuje jedan kreativac, a moj prijatelj. I radujem se što su mladi naraštaji bogati talentom.

Uvek preporučujem ciklus, odnosno zbirku O delima ljubavi ili Vizantija Ivana V. Lalića, i uvek je čitam od pesme Vizantija VIII ili Hilandar, pa unazad. Ove pesme i bude čoveka da u sebi spozna dela ljubavi, i podstiču ga da dela ljubav.

I na kraju, šta za Vas znači biti Topličanka?

Biti Topličanka za mene znači najpre biti Čovek. Pošten, iskren, čestit; veseljak; duhovit; ponosan; tvrdoglav; neposredan, katkad nespretan, uvek prirodan. Čovek satkan od emocija. Onaj koji plače kad je tužan i „pukne od smeha“ ne obazirući se da li drugi tu šalu legitimišu kao smešnu. Čovek koji ne ruši ptičja gnezda. Čovek – osmeh i čovek – pesma.

Topličanka ušiva uspomene. Ovo je moja:

Miris bebe.

Smeh petogodišnjakinje.

Stisak ruke.

Pun i „glasan“ amfiteatar.

Damari.