NIJE SAKRILA OŽILJKE

0
nije sakrila ožiljke

Uvek se rastužim kad čujem da se neko razvodi, rekla mi je. I ja sam u njenim rečima čula stvarnu tugu. Glasnu i iskrenu.

Jeste li čuli za kintsugi? To je japanska umetnost, način da se poprave slomljene stvari, ali tako da se oštećenja i pukotine istaknu zlatom. Kažu, slično se može i sa srcem. Jednom kad ti ga neko slomi.

Ljudi olako (i bespotrebno) ocenjuju tuđe živote, kao da su umoran nastavnik nad hrpom pismenih zadataka. „Evo tebi pet, tebi trojka, tebi dvojka.“ Pomalo napamet, pomalo na sluh, pomalo po osećaju koji ne vara – ali opet bez stvarne potrebe. Jer to nikako ne može da pomogne. Jer to, jednom kad dođeš u nevolju, zapravo ništa i ne znači.

Da nije Fejsbuka kako bismo znali „koj’ se ženi, koj’ se pa udava“. Isto tako na naslovnoj stranici rađaju nam se deca, diplome i razvodi. Muževljevo prezime se lako promeni u devojačko, a na Fejsu ništa i ne košta.

Ali košta.
U onim novcima u kojima se duša broji.

– Ali delovali su tako skladno. Bili su idealan par. Bili su „brak za primer.“ I sad mi kažeš da se razvode? Ako se ONI razvode koje šanse za bračni opstanak imamo mi ostali obični? – pitala me je.

– Ne znam. Mene je nekako do koske zabolelo. Natera te da se zapitaš šta se to s ljudima desi pa požele posle toliko godina da se raziđu.

– Nema to veze sa zajedničkim godinama. A i ne znaš da li oboje to požele.

– Onda je ono najgore. Jer pored rastanka onda stoji i izdaja.

Rekla mi je da to nije važno. Da je važno sve ono što usledi. Predrasude, borba da se ostane normalan i pravo da bar neko vreme normalan ne budeš.

– Pa je li to moguće? Izboriti se?
– O, ne samo da je moguće. To je obavezno kad si majka. – odjednom, iza njenog osmeha zasjali su ožiljci.

Jeste li čuli za kintsugi? To je japanska umetnost, način da se poprave slomljene stvari, ali tako da se oštećenja i pukotine istaknu zlatom. Umesto da sakriješ ožiljke, učiniš ih lepim. Čuvaš istoriju. Slaviš ono što si proživeo i preživeo. Kažu, slično se može i sa srcem. Jednom kad ti ga neko slomi.

A njeno je bilo slomljeno.

nije sakrila ožiljke

Nije razvod smak sveta, ali jeste kraj jednog sveta. Onog kog zidaš u paru, onog kom pripadaš, onog kog gradiš da u njemu spavaš, smeješ se i voliš. To je pad sa ivice tvrđave za koju si verovao da je neosvojiva. To je odjednom „samo brak“, koji za kusur ima ljubav i brakorazvodnu parnicu. To je odjednom samo oštar bol. Nož koji seče i čekić koji lomi.

Pa šta od duše ostane.

Nije sakrila ožiljke.

Ni reč mi nije rekla, ali je njeno biće disalo sve. Kako sinu čita pesmu o naaaaaajmanjoj majci na svetu i krišom plače. Kako guta knedle pre ulaska u vrtić, prodavnicu i svaki izlazak među ljude. Jer je trebalo izdržati svaki pogled, svako (glupo) pitanje, jer je trebalo da što pre pokupi krhotine duše i zalepi ih u jedno – a sve pred publikom, mnogobrojnom rodbinom i prijateljima.

Posle toga zvala sam je Hrabrost. Jer se izborila. Jer je bila majka nad majkama. Jer joj nije bilo bitno šta će drugi ljudi reći sve dok je njeno dete dobro. Jer je umela da se podeli: na majku i razvedenu ženu. Prva je bila stalno nasmejana i budna. Drugu je uspavljivala u suzama koje niko ne vidi.

Posle svega zvala sam je Hrabrost. Jer mi je ličila na onu polomljenu japansku vazu koju je majstor sastavio i pozlatio. Jer je svojom sunčanom dušom umela svoje ožiljke da pozlati.

– Uvek se rastužim kad čujem da se neko razvodi – rekla mi je. I ja sam u njenim rečima čula stvarnu tugu. Glasnu i iskrenu. Ožiljci od zlata zatreperili su na suncu.

Bila je prelepa.

Izvor: Lola magazin