ANA JE ČEKALA – ČEKANJE, USUD ILI…

0

Strpljivo je tovarila predrasude, želje, nadanja, pobrkala strast, zaljubljenost, ljubav, očekivanja sa „jagodom na šlagu torte“ – čitaj brak. Sačekala da odraste i nađe zeru snage da se pogleda u ogledalu – čitaj za sobom. Polako spadaju boje sa naslikanih i izmaštanih slika, puder sa lica i preko ožiljaka se topi, šminka joj se samospaljuje od udarca mladog bolesnika ili narkomana, na ulici. Otrežnjenje u obliku zavoja na glavi postavlja pitanje bez nade da će se čuti pravi odgovor.
„Ništa više ne boli“, što je bilo – bilo je. Boli isto – idemo dalje. Mladost, strast, zaljubljenost i „podseti me što to beše ljubav“, brak i suhodnevica, podrazumevanje i podilaženje, doterivanje socijalnog statusa i svega što on nosi rasparaju se i otkriju GOLU SAMOĆU, svakome svoju.

„A, moglo je bolje“ Da, ali da smo bili sa iste planete, iz iste orbite.

U palanci, na kraju svih istina, slika megalopolisa se deformisala. Progutala je i dopola svarila, drugi deo ostao da se boluje, piše, dopisuje, reciklira, ponovo u palanci, ali na početku svih istina. Tačka.
A ona stara „Sve smo mogli mi!“ Isto bi bilo. Ljubavnu konfuziju bi, šablonski, detetu usadili otvaranjem glave, bez anestezije.

Jesmo li se pomerili sa mrtve tačke?
Kako ko, kako kad, kako gde.
A ljubav?
„Ljubav postoji i „U doba kolere“.

 

Zorica Perović Prentić – Inspirisana dramom Srbijanke Stanković
„ANA JE ČEKALA“

Pročitajte šta još Topličanka piše.