Prva

0
nemoj da se plašiš

Kroz treperave listove stare breze probijaju se iskričavi zraci. Odbijaju se ili nastavljaju dalje,  šire se po čistom i svežem jutarnjem vazduhu. Mešaju sa veselom melodijom  ptica, tih dokonih i uvek dobro raspoloženih veseljaka  koji veličaju  život i njegovo postojanje. Oduvek je tako, zar ne? Ne obraćamo previše pažnje na uobičajene, svakodnevne događaje…  Događaj. Toliko sveden na jednostavno da događaj više i nije. Sve do trenutka kada u nama zavlada mrak, hladnoća, neprisutnost. Praznina. To je onda događaj…

Praznina nastala od viška tame. Nastala od previše ,,nečega“…Čega?

Ana, okupana tom životonosnom svetlošću, odsutno korača kroz  raskoš prolećnog jutra. Neka jutra  prosto, nisu za nas. Ovo svakako nije njeno. Ko zna ko mu se raduje i ko uživa u njemu. Ne, nije joj krivo zbog toga, ne oseća ljubomoru, ne oseća zavist. Zapravo, ne oseća ništa… Ne oseća….Ne oseća. Samo bol. Ali, ona je toliko dugo već prisutna da se i navikla na nju.  Boli je zato što se seća. A seća se svakim korakom koji pravi po  čistom i sjajnom trotoaru. Zaboli je tu negde  gde kažu da stanuje duša. „Eto“, pomisli i ironično se nasmeši , „izgleda da je imam i ja… Čim me boli.“  A rekao joj je da je nema.

Pušta korak. Noga se pruža kroz mekani i svetli dan… Sporo, beskrajno dugo . I boli bez prestanka…  Staje na zemlju. Boli. Isto boli. Udahne. Boli. Izdahne. Boli. Isto… Znači, seća se. Iako ga ne priziva u svoje misli, on je tu, sveprisutan i jednako snažan u svom postojanju.

Pa ipak, mora da postoji neki način da se odagna ono što smo nekada bili, u šta smo nekada verovali, ono šta smo nekada živeli… Mora da postoji način da to što smo bili prestane da bude, da bistvuje ako više nismo celi… Ako smo zaboravljeni.  Ako smo sada samo pola od onoga nekada…

Javlja se u prolazu starijem bračnom paru. Komšije. Samu sebe ne prepoznaje. Zapanji je njen vlastiti srdačni osmeh, ljubazne reči upućene dragim  ljudima. Prošli su odavno, ali ona, začuđena,  pred očima još uvek ima svoj malopređašnji osmeh, blistav i jasan. Kao neko svoje strano telo. Nešto što i jeste njeno, ali ne zna odakle joj… Je li to njen osmeh? Zar to ona u ovom trenutku, u ovom stanju, može da uradi? Nema odgovora… Samo zna da se i dalje seća. Zna jer je boli. Dokle li će…


Od njega ni zdravo, ni zbogom. Ništa. Dugo već… Kraj je tu već odavno, jasno joj je.  I nema ona koga da čeka. Nema kome da se pravda. Samo da ovu priču može nekako sa sebe da završi. Seti se onda…  Jednom su se kao deca igrali su se  žmurke. Odbrojala bi do 100, ali taj koga je tražila, ko se igrao sa njom, otišao je svojoj kući. Ušuškao se u sigurnost i toplinu svog doma. Na nju kao da je zaboravio. Ostala je napolju  sama, da stoji ispod tihog zvezdanog neba na prohladnom večernjem vazduhu. Posmatrala je odatle  njegovu siluetu na sjajnožutom prozoru. Između njih mrak i tišina. Iznad njih trepetave zvezde. I hladnoća. Bol. To je kraj igre.

A onda, poput davljenika koji se svakim izranjanjem bori za život, posta svesna svoje nemoći i , istovremeno,  svoje moći. Jednako jake, sigurne i čvrste. Skrajnute i ostavljene za ovaj trenutak u kome više nema čega da se boji. Jer, sve je već dala, a zauzvrat ništa nije tražila.

U trenutku oštar rez unutar grudi. „Krajnje je vreme da ja sa tom pričom završim“, sa odlučnošću reče sama sebi. Gotovo. Ovde je kraj priče. Napisaće je ona. Za sebe. Sebi. Završiće sa tim sećanjem. Postaće prošlost. A onda će ona nastaviti  da diše. Bez bola. Da korača. Bez bola. Izbaciće prazninu i popuniće  je ovim toplim sunčevim zracima koji joj sada miluju lice.  Vreme je da voli sebe. Sebe sada. Da  jedno ovakvo jutro bude njeno. Vedro, nasmejano i treperavo…  Jedno, za početak… I sa osmehom na licu kog i nije bila svesna Ana požuri  svojoj kući.

Autorka: Ljiljana Sokolović