AKO ŽELIM DA PODIGNEM SAMOUVERENE LJUDE, MORAM PRIHVATITI DECU KOJA IMAJU SVOJE MIŠLJENJE

0
mama-i-deca
Foto: Pixabay.com

Nedavno sam naišla na meme na Fejsbuku koji je pogodio suštinu roditeljskog izazova sa kojim se suočavam sa svoje troje dece.

Ne mogu to bolje opisati, pa ću vam samo pokazati:

aktivna-pasivna-deca
„Dušo, kada porasteš želim da imaš samopouzdanja, da budeš samostalna i da imaš snažnu volju. Ali dok si dete, želim da budeš pasivna, fleksibilna i poslušna.“, foto: Fejsbuk

Ovo.

Baš ovo.

Ja ponekad mogu biti roditelj koji govori dvosmisleno i želi kreativnu, nezavisnu decu koja takođe rade upravo ono što kažem kad to izgovorim.

Ipak sam i ovu istinu naučila: Većina stvari koje su mi frustrirajuće i iscrpljujuće u roditeljstvu rezultat su karakteristika koje će mojoj deci dobro služiti u životu.

Želim da moja deca odrastu u uporne, nezavisne i ljude snažne volje.

Upornost će pomoći mojoj deci da se zauzmu za sebe i druge, čak i kada je pogodnije da ostanu tihi.

Nezavisnost će pomoći mojoj deci da donesu moralne, teške odluke, čak i kada gomila krene drugim putem.

Jaka volja pomoći će mojoj deci da se izbore sa životnim izazovima, čak i kad nagon za odustajanje postane nadmoćan.

Odgajanje uporne i nezavisne dece ne znači da deca „gospodare“ našom kućom. Znamo da deca nisu u potpunosti sposobna sama donositi odluke i da im trebaju granice koje su odredili voljeni roditelji i osobe koje o njima brinu da bi se pravilno razvijali. Udarati, vrištati, kršiti kućna pravila – nikad nije u redu.

Ali sva ta neodlučnost i premišljanje? Komplikovano je. Želim da moja deca budu nezavisna i sposobna, ali ponekad samo želim da rade ono što kažem – i to brzo.

Želim da nose neodoljivu odeću koje im kupujem – a ne da nose neusklađenu odeću – naopako.

Želim da se igraju lepo – a ne da stvaraju brda igračaka koja svi moramo kasnije da čistimo.

Želim da čuju ono što kažem iz prve – a ne da me teraju da se ponavljam iznova i iznova.

Želim da obuku pantalone i cipele i dođu do mene na ulaznim vratima, tako da ne zakasnimo u školu. Opet.

Ali sve te želje? Sve se tiču mene.

Jer kad biraju svoju odeću, samouvereno pokazuju svoje jedinstvene ličnosti.

A kad grade robote od 4.000 traka od selotejpa i tuba od ukrasnog papira(?!), oni zapale svoj um na načine koji će im pomoći da sagrade budućnost.

A kad me ignorišu jer su zaokupljeni knjigom ili projektom ili dnevnim sanjarenjem, stvaraju svoje svetove koji će im dobro služiti u životu.

A kad odbiju da budu spremni na vreme, koliko god frustrirajuće to bude oni uče (ponekad i na teži način) posledice grešaka kad ih nastavnik lagano ispravlja i podseća ih na važnost stizanja na vreme.

Dakle, ovo je ono što sada znam: Ako želim odgajiti uporne, nezavisne i ljude snažne volje, moram se naviknuti na samouverenu decu koja imaju svoje mišljenje.

Roditeljstvo na ovaj način može biti iscrpljujuće. Često se osećamo kao da uzgajamo krdo mačaka. Nekima to može čak izgledati kao haos. Mislim, ponekad se oseća haos.

Ali takođe znam da je haos prijatelj kreativnosti.

A taj nered je znak razigranosti.

I da su snažna mišljenja dokaz samopouzdanja.

A ispod te tvrdoglavosti je neumoljiva odlučnost.

Zato umesto da pokušavam da kontrolišem svoju decu, naš raspored i raspored u našem domu, učim da ih negujem i budem uz njih. Pronalazim načine da ih učim i vodim, umesto da vičem, kažnjavam i da se sukobljavam. Učim da prihvatam njihova jedinstvena gledišta i, u stvari, da ih oblikujem. Pokušavam da pustim unapred smišljene predstave o tome kako bi moja deca „trebalo“ da izgledaju ili da se ponašaju i posmatram ih zadivljeno kava su jedinstvena stvorenja, zapravo.

Možda ćemo izgledati pomalo čudno kada se ostavljamo u vrtiću.

Možda smo malo glasniji od vaše prosečne porodice.

Mogli bismo stvari raditi malo drugačije.

Mogli bismo izgledati kao da to radimo na teži način – a ponekad i radimo.

Ako želim da moja deca odrastu i imaju sopstveno mišljenje, moram da prigrlim njihovo mišljenje sada.

Ako želim da budu hrabri, moralni ljudi, moram da ih pustim da se bore sa teškim izborima sada.

Ako želim da uspeju kao odrasli, moram dozvoliti neuspehe sada.

Ako želim da ikada nauče da se pojavljuju na vreme, moram im pokazati posledice kašnjenja sada.

Ništa od ovoga, naravno, nije garancija „uspeha“. I to je u redu. Ali naporno radim na putovanju zajedno sa svojom decom i stalno promenljivim društvom koje nasleđuju.

Pazi, svete, evo ih dolaze.

Ako uspemo da stignemo na vreme.

Izvor: Elizabeth Tenety, Mother.ly

Prevela Topličanka