Jovica Nikolić – Pesnik na šinama

0
jovica-nikolić
Foto: Jovica Nikolić, privatna arhiva

Neverovatan talenat i energija pesnika, novinara i železničara Jovicu Nikolića vode kroz život. Da krenete prugom kroz Srbiju, Balkan i čitavu Evropu, ovakvog čoveka nećete sresti. On piše, pravi skulpture, stvara – ne prestaje. Kao hroničar jednog doba, on osvaja svojim neobičnima formama i idejama.

Razgovarali smo sa pesnikom koji je napisao knjigu sa 2.765 reči koje počinju istim slovom P i čovekom koji tragajući za rečima na isto slovo zapravo čuva naš lepi jezik od zaborava.

Topličanka vam otkriva ko je Jovica Nikolić i šta ga pokreće na pruzi života i umetnosti.

Šta nadahnjuje umetnika Jovicu Nikolića?

Pisanje je moj hobi. Novinarski posao volim. Novinar je uvek novinar i na poslu i van posla, danju i noću. Mi smo oči i uši čitalaca. Prvi tekst, objavljen mi je u četvrtak 14.februara 1980. u Omladinskim novinama. Verovali ili ne, do sada sam napisao, potpisao i objavio 7.513 tekstova u dnevnim i nedeljnim novinama u zemlji. To su Večernje novosti Beograd, Svetlost Kragujevac, Pruga železnice Srbije, Šumadija Kragujevac, Časopis Crvenog krsta Srbije i Glas Lapova.

Radujem se malim stvarima. Imam urođeni dar   da ono što proživljavam prenesem na papir. Ponekad mi se to desi u sekundi, ponekad se ideja razvija polako i promišljeno.

I tako četiri decenije.

jovica-nikolić
Foto: Jovica Nikolić, privatna arhiva

Sve mi je inspiracija, ali najlepše mi je kad pišem noću.

Od početka sam bio jedinstven i drugačiji od ostalih novinara, pisaca i pesnika. Izdvojio sam se odličnim temama, zanimljivim pričama negujući poseban stil pisanja. Ostavio sam neizbrisiv trag u novinsrstvu i književnosti u periodu 1980 – 2020. godina.

Kako ste došli do ideje da pišete priče u kojoj svaka reč počinje na isto slovo? Koje slovo Vam je zadalo najviše muka, a koje Vas je najbolje „slušalo“?

Ideju mi je dao šef pružene deonice iz Lapova, Dragan Tozić, koji je bio šef i mom pokojnom ocu kada mi je dao matične knjige svih pružnih radnika ZOP Paraćin deonica Lapovo, od 1925. do današnjih dana. Pronašao sam 525 radnika koji su radili na pruzi.

Pružni radnici su prvi postavili pragove, šine, skretnice i brinuli o bezbednosti pruge leti i zimi, danju i noću.

Pošto potičem iz železničke porodice deda Života, pružni radnik od 1933, otac Dragoljub čuvar putnog prelaza – rampadžija od 1951 i ja kao vatrogasac od 2000. godine i brojni železničari svraćali su u našu kuću. Slušajući njihove priče i ja sam zavoleo železnicu.

Tako je i nastala moja knjiga Perini pajtaši, u kojoj sve reči počinju slovom P o pruzi, pružnim radnicima, njihovom radu na poslu, kući, jednostavno rečeno privatno, poslovno, porodično druženje tih železničara.

U svojoj  knjizi „Od A do Š“ sa 73 priče imam 7537 reči, od čega 6.750 reči koje jednom koristim.

Slovo P me je najviše slušao. Pronašao sam 3.170 reči ili 42% knjige zauzelo je. Zatim slovo S 1.237 reči sa 16%, a najmanje imam na slovo NJ 21 reč i ono me je najviše namučilo, sa 0,2% u knjizi

Evo kako to zvuči – NJUŠKALO

Njeguši – Njegoš Njegovanović „NJUŠKALO“, njegova Njegomirka „NJIHALICA“ njuškaju njivom.

Njena njedra, njegovo njam, njam..

Njihaličina njiva. Njuškslovo njuškanje. Njihovo njivče…

jovica-nikolić
Foto: Jovica Nikolić, privatna arhiva

Zbog čega tolika želja da uđete u Ginisovu knjigu rekorda?

„Lepa reč i gvozdena vrata otvara“ kaže narodna poslovica.

„Služiti se rečima – to je velika moć“, kaže francuska spisateljica Lejla Slimani.

I ja se služim rečima na neobično obični način.

Srpski jezik je veoma bogat rečima. Na zadovoljstvo ljubitelja pisane reči iskoristio sam svo bogatstvo našeg jezika, iskoristivši čitavu azbuku za svoje priče koje počinju istim slovom.

Nisam koristio rečnik, nemam ružnih reči, a pojedini pesnici tražili su mi recept za takvo pisanje.

Želja mi je da se upišem u Ginisovu knjigu rekorda samo zbog toga da pokažem svetu koliko je srpski jezik bogat i lak za takvo pisanje. Polovinu nagrade od 10.000 dolara daću u humanitarne svrhe, a drugu polovinu zadržaču za sebe i svoju porodicu.

Samo ne može da se prevede na engleski jezik i ne počinje na isto slovo.

Objavili ste pet knjiga, jesu li svih pet kao „Od A do Š“ sa pesmama i pričama na isto slovo?

Do sada sam objavio pet knjiga, ukupne težine 1.377 grama u tiražu od 2.150 primeraka, što ukupno daje 5.497 kg pisanog teksta.

Dežurno pero, 2005. 212 grama u tiražu od 500 kom.

Iz prve ruke Crveni krst Lapovo 1908-2008, 672 grana u tiražu 350 komada.

Perini pajtaši 2011, 147 grama u tiražu 500 kom.

Šest decenija Udruženja penzionera opštine Lapovo 2013, 157 grama u tiražu 500 kom.

Od A do Š 2019, 189 grama u tiražu od 300 primeraka.

Prvi knjigu objavio sam povodom 25 godina novinarskog rada sa 200 priča objavljenih u dnevnim i nedeljnim novinama u zemlji, podigavši kredit kod Rajfazen banke.

Promocija knjige bila je u punoj bioskopskoj sali Lapovo, uz bogat kulturno umetnički program i veoma zapaženu promociju mog prvenca prodao sam 150 knjiga to veče.

Druga knjiga posvećena je Crvenom krstu opštine Lapovo i stogodišnjici postojanja ove humanitarne organizacije u našoj sredini.

Bio sam dugogodišnji aktivista Crvenog krsta Srbije, sekretar i predsednik ove organizacije u opštini Lapovo, višestruki dobrovoljni davalac krvi (65 boca – oko 27 litara krvi) za spas bolesnih i povredjenih gradjana. Za taj rad i trud nagradjeni sam zlatnim znakom Crvenog krsta Srbije, najvišim priznanjem u zemlji.

Treća knjiga govori o pružim radnicima na železnici, sa 2.765 reči koje počinju istim slovom P.

Perini pajtaši, plaćeni pozajmljenim parama pravog prijatelja…

Zahvaljujući ovoj knjizi bio sam specijalni gost iz Šumadije u Frankfurtu na Majni na Oktobarskim susretima pesnika u organizaciji Udruženja Srpske književne radionice iz ovog grada.

Četvrta knjiga posvećena je jubileju šest decenija Udruženja penzionera opštine Lapovo i štampanje iste platilo je Udruženje penzionera.

Peta knjiga je prošle godine ugledala svetlost dana zahvaljujući izdavaču Biblioteci „Slovo“ iz Lapova.

Koja je najneobičnija reakcija na Vaše pisanje? Koga ste najviše impresionirali svojim umećem?

Na promociji svoje knjige Perini pajtaši u Svečanom salonu Železnice Srbije u Beogradu, ustaje železničar, otpravnik vozova – slikar Božin Poposki i kaže, hteo sam da naslikam našeg autora knjige, ali nisam imao njegovu fotografiju. Rešio sam da probam i ja da pišem na slovo, na slovo. Mučio sam se cele noći i evo šta sam napisao Pohvala Peri, od 135 reči.

Pero, poslušaj Popovu priču. Pišeš pedantno, primenjujući P. Postade prepoznatljiv po pisanim pričama. Pisala „Pruga“. Priče prikladne, pisane profesionalno. Postade prijatelju prepoznatljiv po P poeziji. Publika Peru Prihvat, pohvali, potapša pa požele produžetak pisanja.

Pripazi prijatelju, prilikom pisanja ponestaće P. Pitaću posle…

Pozdrav, pružnom poslovođi. Publiko, pljeskajte…

Prolomio se aplauz.

To se ne može opisati.

Profesorka srpskog jezika Nevena Milosavljević iz Zvečana, piše:

I suprug i ja smo čitali knjigu i čestitamo na sjajnoj ideji. Želimo vam od srca da uđete u Ginisovu knjigu rekorda.

Učiteljica Slavica Dabevska Kirovska iz Tetova, kaže – Srećna sam ko nikada. Stigla vaša knjiga „Od A do Š“, već sam je pročitala. Prelepe, melodične reči na isto slovo. Uzeo sada sin da je pročita, zainteresovala ga. Iz srca vam hvala sa željom da još mnogo knjiga vidi svetlost dana.

Neobično, a nije obično, već savršeno, kaže pesnikinja Biljana Savić iz Zvornika.

Novinar Branko Stanković iz „Kvadrature kruga“ Rts, kaže: Jezik nam iz dana u dan, kao i mi sami postaje sve siromašniji. Mnogi mladi ljudi danas čitave rečenične konstrukcije zamenjuju vrh, ekstra, brate, a oni stariji sve češće koriste idiome prosto, negde, znači.

I pravo je bogatstvo kada se u takvoj situaciji pojavi jedan običan čovek koji napiše knjigu priča u kojoj svaka reč počinje na jedno  isto  slovo.

Svojim umećem da pišem na slovo, na slovo najviše sam impresionirao i inspirisao učenike šestog i osmog  razreda naše osnovne škole kada sam održao neobični čas.

Na predlog direktorke škole Slavice, profesorke srpskog jezika Jelene i Aleksandre održao sam dva veoma zanimljiva predavanja učenicima gde svaka reč počinje na istim slovom.

Profesorka Aleksandra Šolević, kaže u cilju osavremenjivanja i unaprrdjenja nastave i uvodjenja novih pristupa poznatim sadržajima, naš daroviti pisac, pesnik i železničar Jovica, dobitnik više značajnih nagrada iz oblasti književnosti, predstavio se učenicima svojim zanimljivim pričama koje su po svemu veoma neobičnoe i po mišljenju mnogih eminentnih književnih kritičara zaslužuju da budu uvrštene u Ginisovu knjigu rekorda.

jovica-nikolić
Foto: Jovica Nikolić, privatna arhiva

Dobio sam preko 30 aplauza i spremili su mi 150 pitanja. I zamislite, dobio sam mnogo novih mladih prijatelja.

Svi junaci Vaših priča su zasnovani na ljudima iz Šumadije koje ste poznavali ili poznajete. To Vas čini hroničarem jednog mesta i doba. Šta je to što najviše želite da sačuvate od zaborava?

Da, svi junaci mojih priča u knjizi na slovo, na slovo su iz Šumadije. Inače, ja sam sedma generacija Nikolića u porodici od 1804. godine kada su moji preci sa planine Rodopi u Bugarskoj došli u Lapovo.

Bio sam i akcijaš na četiri ORA, udarnik i komandant brigade. Tri decenije sam humanista u Crvenom krstu Srbije, sekretar, predsednik Crvenog krsta u našoj opštini, višestruki davalac krvi i novinar, dosta ljudi sam upoznao u proteklom periodu. Nekako svi ti likovi su bili u mojoj glavi i odjednom se našli u pričama na isto slovo.

Najviše želim da sačuvam od zaborava naše reči koje svaka za sebe govori i ima drugo značenje.

Pravite i skulpture u najčvršćem, može se reći, partnerstvu sa prirodom. Kako izgleda pronalaženje grana i panjeva u potoku, a kako dalje njihovo oblikovanje i obrada?

Zadnjih nekoliko godina pronalazim originalni jezik u skulpturama iz potoka, Lepenice i Velike Morave.

Priroda mi vaja umetnička rešenja, a ja se nađem u pravom trenutku i pravom mestu da ih prepoznam, uzmem i otgnem od zaborava. Imam ukupno 65 obrađenih skulptura od panjeva i interesantnih grana, starih od 50 do 100 godina. To su razne životinje, ribe, ptice, zmije, mačke, dinosaurusi, neke sanđame…

jovica-nikolić
Foto: Jovica Nikolić, privatna arhiva

Pronalazim ih obično u zimskim mesecima, kad pada kiša ili sneg tada krećem potocima u našoj opštini i tražim zanimljive figure. Nije mi se desilo do sada da se vratim praznih ruku. Uvek sam pronalazio meni zanimljive panjeve.

50 komada čeka da ih obradim.

Neke sam nosio na leđima i po pet kilometara. Kada ih donesem kući, očistim ih od blata, čeličnom četkom očistim, suvišne delove odstranim. Osušim ih, drvenim čekićem i dletom sredim brusilicom obradim, šmirglom doteram. Vidim kako će da izgleda, ako treba postolje uradim i lakiram. Spremne su za izložbu.

Kakvi su bili utisci publike nakon Vaše samostalne izložbe? Da li pripremate i drugu?

Svoje skulpture prikazao sam na više zajedničkih izložbi slika i skulptura na Fakultetu medicinskih nauka u Kragujevcu, Medjunarodnoj izložbi slika i skulptura KTC „Stefan Nemanja“ Lapovo, izložbi samoukih likovnih umetnika Srbije u Jagodini i Likovnog kluba Batočina.

Moje skulpture osvojile su drugo i treće mesto na Međunarodnoj izložbi slika i skulptura umetnika u Lapovu. Sredinom decembra prošle godine imao sam samostalnu izložbu skulptura u Maloj sali KTC „Stefan Nemanja“ u našoj opštini.

Mr vajarstva Sanja Mikić i predsednica likovnog kluba KTC Lapovo u katalogu za moju prvu samostalnu izložbu kaže – Tragajući za originalnim likovnim izrazom Jovica Nikolić šetajući lapovačkim atarima i potocima pronalazi zanimljive komade drveta, u njima prepoznaje oblike i daje im dušu. To su skulpture na kojima osećamo toplinu emocionalnog naboja. Igra skrivanja i otkrivanja nagoveptava nekontrolisano prepuštanje kretativnom zanosu.

Iako, a prvi pogled na Jovilinoj skulpturi sve izgleda jednostavno, svaki oblik ostavlja upečatljivu notu postojanja i radost življenja.

Posmatrajući drvo, ostavlja ga onakvim kakvo jeste, intervenipe jako malo, a skulpture radi u jednom dahu.

Vraća davno zaboravljeni panj u život, sagledava njegove mogućnosti, prima poruku od njega. Zajedno umetnik i drvo stvaraju jedan novi oblik..

U toku su pregovori za drugu samostalnu izložbu skulptura iz Liparskog potoka i Morave u našoj opštini u Aranđelovcu i Jagodini.

Da nije pisanja i vajanja, da li biste se bavili nekom drugom umetnošću ili bili samo železničar?

Uporedo sam skoro uvek radio dva posla. Bio sam vojni referent u 1.maju, sekretar Crvenog krsta u našoj opštini, vatrogasac na železnici, pisao za novine u radno i slobodno vreme.

I tako četiri decenije.

Želeo sam da upišem gimnaziju, ali otac je insistirao da upišem mašinsku školu i nastavim železničku tradiciju u porodici. I tek sam kasnije postao železničar. Nisam se pokajao. Stekao sam brojne prijatelje širom zemlje.

Član sam Udruženja novinara Srbije i Međunarodne federacije novinara, Udruženja Samoukih likovnih umetnika Srbije, Udruženja železničara umetnika Srbije, Književnog kluba „Milorad Branković“ Lapovo.

Dobitnik sam brojnih nagrada i priznanja 35 do sada za književnost, novinarstvo i umetničko stvaralaštvo.

Posebno bih izdvojio zlatnu značku civilne zaštite Jugoslavije, zlatnu značku Crvenog krsta Srbije, Srednju plaketu za oblast kulture od opštine Lapovo i Počasno pismo velikog građanina naše varoši za svakodnevno dobro raspoloženje.