Hvala svakom Pjeru

0
marija-pjer-kiri
Foto: Wikiwand

Nisu imale ništa. Bez obzira na klasnu pripadnost, društveni stalež, delile su istu sudbinu – jer nisu imale ništa.

Više od 50 godina ćutke su maštale o svojoj slobodi, znajući da nisu manje vredne. A onda, onda su krenule u napad, smatrajući da muškarci mogu razumeti samo nasilje.

Tek par redova u novinama im je bilo posvećeno. Medijski mrak. Pojam koji nam je svojstven i danas, bez obzira na to da li ste žena ili muškarac.

Prva žena Nobelovka

Marija Kiri se 1903. upisala u istoriju kao prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu. Bio je to presedan. Ne zbog njenog naučnog rada koji svakako niko nije mogao osporiti, već zbog želje njenog supruga Pjera, koji je u prepisci sa Odborom za dodelu Nobelove nagrade naglasio da istu neće primiti ukoliko njegova supruga ne podeli sa njim iste počasti.

Podnele su veliku žrtvu, ekvivalentnu onoj na bojnom polju, a neke su i tamo ravnopravno učestvovale. Jedna žena, davne 1913. izašla je smelo na sred staze usred konjičke trke kako bi kralju Džordžu V skrenula pažnju na ženska prava u Engleskoj. Emili Vilding Davison je tog dana položila svoj život. Bila je to buna koja se nije mogla zaustaviti.

Kao Marija Kiri

Danas bih želela da se zahvalim onima koji su budno motrili na mene tokom mog odrastanja i doprineli da dane u mojoj provinciji provedem kao Marija Kiri. Žena ima puno, izlišno je navoditi uzore, htela bih da pomenem sve one mudre sa karakterom Pjera.

Hvala dekama i tati

Hvala mojim dekama Stojanu i Vlastimiru koji su me između ostalog naučili da čitam i pišem, da boksujem i da vozim bajs.
Hvala mom tati koji me nikada nije pustio da ga pobedim u basketu, hvala na svakom rvanju i uzviku „Šekarić“ kada bi god pogodila limenku iz mog pištolja na kuglice.

Hvala ujaku i stricu

Hvala mom ujaku koji me je načinio najvoljenijom sestričinom koja je hodala planetom. Hvala za svaki savet i svaki vanvremenski predlog.
Hvala mom stricu Goranu koji me je naučio da nema predaje.

Hvala nastavnicima

Hvala mom nastavniku fizičkog Ljubi Marinkoviću koji je naglas bodrio svaki moj zgib. Hvala što mi nije dozvolio da završim osmi razred a da ne uradim famozni „stav na šake“ pa makar me celo odeljenje držalo tom prilikom. Hvala mu za svako „Ajde Miko“ i za pištaljku sa kojom sam sudila muško školsko prvenstvo u košarci. Hvala mu za svo džentlmenstvo koje je preneo na moje prijatelje.

Hvala posthumno mom nastavniku matematike Ljubinku Raduloviću, popularnom Žvaćku ili Žući, koji nije odustao od mene sve dok nismo pobedili u ukupnom plasmanu na takmičenju Matematičkog lista. Hvala mu za sva šahovska otvaranja. Hvala mu što me je izbacio sa ogledalom da izmerim reflektor u dvorištu, i oštro, ali kroz osmeh, sasekao sve moje dovitljive odgovore zasnovane na mojim spekulacijama.

Hvala mom profesoru hemije Ivanu Ivanoviću za svaki poklič „Divac, ajde na tablu da razbucaš ovaj zadatak!“. Hvala za ljutnju nakon mog debakla na opštinskom takmičenju.

Duh je ono što se ne sme izgubiti!

Hvala mom razrednom starešini Zoranu Diniću, koji me je izbacio sa časa kao uzor ostalima. Hvala mu i što je priznao mojoj majci šta je pravi uzrok, iako sam već dobila batine. Znao je Jereban da je borcima za pravdu dovoljno i priznanje.

Hvala mom profesoru fizike Branislavu Rosiću na podršci tokom svih ovih godina. Hvala mu na njegovoj hrabrosti da učestvuje u svim našim idejama. Hvala mu na svim doskočicama i osmehu koji nam je podario. Hvala mu za to što je pokazao da je Don Kihot stanje duha, a duh ono što se ne sme izgubiti. Hvala za svako „Možeš ti to!“ i „Milena će to rešiti“ (ovo se ne odnosi na fiziku 🙂 ).

Hvala direktoru Draganu Krstiću, koji me nije kaznio iako sam lagala da ne znam ko je bacio peper sprej, hvala mu što me nije kaznio i kada sam profesorki rekla da se promafijašisala, slažem se da nije bilo primereno, ali naučila sam da ljudi teško prihvataju šalu i bez ukora. Hvala za svu podršku učeničkim idejama tokom mog mandata u Parlamentu.

Hvala reditelju čika Zoranu Cvetkoviću, koji nije pristajao na kompromis. Hvala mu na svakoj podršci i magiji koju je umesio da trema nestane. Hvala na svakom vraćanju i ponavljanju. Hvala što ste uspeli da ućutkate one koji se sramežljivo i bojažljivo podruguju našem akcentu. Hvala što ste nam pokazali da je na daskama koje život znače, sve stvar srca!

Harizma može da promeni svet

Hvala mom profesoru ruskog Đorđu Valjareviću, koji je pokazao kako harizma može da promeni svet! Hvala na podršci i gospodstvu kojem ste nas naučili. Hvala na svakom ispitivanju nakon što nas vidite u gradu, jer logično „ko je sve naučio, taj može da šeta“.

Hvala mojim košarkaškim trenerima deka Tomici i Veljku Kajganoviću – Kajgi koji su nam posvetili svoje vreme i znanje u momentima kada niko drugi nije. Hvala za svaku akciju, hvala za svaki poklič. Hvala što ste verovali i u trenucima kada smo se same predavale. Hvala vam što ste vodili jednu žensku ekipu.

Hvala što ne pravite razliku

I naravno, hvala onima koji čine moj svet nedodirljivim i veselim tokom svih ovih godina, mojim srednjoškolskim saborcima koji su tu i kada je klima loša. Milanu Ugrenoviću – Ugrenu, Dušanu Ristiću – Duci, Ivanu Živkoviću – Žiletu, Milanu Šegoviću – Šegi, Stefanu Radoviću – Mumiju, Stefanu Dankoviću – Danku, Milošu Komadini – Komadincu, Marku Stojiljkoviću – Krlji, Borivoju Bori Živkoviću, Nikoli Momčiloviću – Pahi, Miroslavu Jovanoviću – Mikiju, Dejanu Novoviću – Novketu… Momci, hvala na razgovoru i svađi, hvala što sam bila deo ekipe i u košarci i u odbojci. Hvala što ste mi pomogli da ostvarim svoje ciljeve i bili tu kada niko nije.

Hvala što ste me trpeli, hvala i što ste me učili da pljunem u dalj. Hvala vam za svaki provedeni trenutak sa vama i svaki onaj koji ćemo tek provesti zajedno. Hvala što se i posle toliko godina okupljamo u istom sastavu, hvala za brend koji smo sami kreirali, onako iz srca. Hvala za svako „brate“, hvala što nikada niste pravili razliku.

Hvala svim svojim kolegama, mentorima, profesorima, prijateljima i poznanicima koji čine moje dane lepšim. Hvala im na svakom savetu, osmehu, sugestiji i komentaru. Hvala na svakoj brizi, hvala i na svakoj zajedničkoj borbi. Hvala i onima koji to ne čine, mislim da nema vas, svet ne bi raspoznavao vrline od mana.

Hvala mojim heroinama!

Na kraju, hvala mojim heroinama. Mojim profesorkama iz osnovne, srednje i sa fakulteta, koleginicama, prijateljicama, majkama i sestrama mojih prijatelja, mitskim i istorijskim likovima, svim mojim damama koje nisu dopustile da ih vidim pognute glave. Ženama koje su svaki svoj korak odmerile i napravile sa zadovoljstvom, zato što tako žele, a ne zato što moraju. Ženama koje svoje stavove iznose slobodno i bez straha. Hvala vam što dokazujete da svaki izbor u životu zavisi od nas samih, a ne zato što je neko tako rekao.

Moje dame, sutra je ponedeljak, želim vam da uzdignute glave ušetate na svoj podijum, ne zato što je vreme 8. marta, već zato što bi to trebalo da radite svakog dana.

S ljubavlju,
Milena Ivanović
08.03.2020.