Ono kroz šta je Ilda prolazila kao dijete, boljelo je najviše njenu majku Zehru, razdiralo joj dušu i tijelo poput uragana koji ruši sve pred sobom. Zehrinu bol niko nije mogao da osjeti jer je ponosno koračala ulicama provincije u kojoj je živjela vjerujući da je zadesilo iskušenje kome se treba oduprijeti. Često se budila kasno u noći znojava i uzdrhtala jer joj je svako otvaranje očiju bila čemerna istina o zlokobnoj sudbini koja je kandžama zarobila njenu dušu ne dajući joj da se otrgne iz lavirinta iz kojeg nije bilo izlaza. Evo dvadeset i dvije godine, ista čemerna slika nakon buđenja, slika potamnjelih očiju ljekara iz čijih ustiju su poput fijuka oštrug biča izletjele riječi: Ilda ima HIV virus. Dobila ga je od vas dok je bila u vašem stomaku. Treba nam vaš suprug pod hitno…
Iz te slike pojavljivale su se uvijek zakrvavljene oči njenog muža koji je čitavog života zaudarao na duvan i alkohol. Živio je pet godina u Njemačkoj , sam, daleko od porodice… Vratio se pošto je bio uhvaćen da radi na bauštelu bez papira.
Tada je shvatila da će čitav njen život biti omrežen bolom i patnjom i da nikada neće stići do svjetlosti na kraju tunela koja svakog čovjeka vuče kao nada u bolje sjutra.
————————————————————————————————
Zehra je svako jutro postavljala tri lijeka na sto, jedan za nju, drugi za Ildu, treći za Ilhana.To im je bio jedini zajednički susret, jedina slika u njihovoj porodici koja ih je spajala, jer su bili povezani zlom, najjačim nitima, čvrsto privezani u čvoru, koji im je razdirao dušu i tijelo, vezani su bili HIV virusom koji niko nije mogao da odveže.
Pred jedan Bajram, Ilhan je preselio. Avet prošlosti došla je po svoje. Imunitet mu je oslabio i bolest je uzela maha.
Njih dvije, kao dva sužnja, odbačene od porodice i okoline, nastavile su život znajući da i Ilhanov duh i dalje hodati njihovim životima dok se ne spoje pod crnom zemljom.
Ilda je krenula u školu. Udarci koje su njena majka i one trpjele bili su sve bolniji. Sjedjela je u posljednjoj klupi, sama i odbačena. Roditelji djece su saznali za njenu bolest i plašeći se, bili su izričiti da njihova djeca ne sjede u istoj klupi sa Ildom. I uvijek je bila sama, i za vrijeme odmora, i na času fizičkog vaspitanja i pri povratku iz škole. Čekala je trenutke kad ode kući i sa majkom zaspi u istom krevetu. Tada se osjećala spokojnom i na trenutak je zaboravljala na virus, na poniženja, na odbačenost. Svjesna da su ljudi oko nje opasniji od HIV virusa koji je zarobio njihovu dušu i tijelo, Zehra sa Ildom odlazi u Njemačku, u mjesto gdje je započela klica nesreće koja ih je zadesila. Nadala se da će je tamo razumjeti, nadala se… Nakon četiri godine, njemačke vlasti su ih protjerale, vratile su ih na gnojivo neljudskosti, gdje će njihova duša modriti pod udarcima nerazumijevanja.
Ilda nije mogla da nastavi školu kao redovan đak. Već poodrasla, svakog juna je čekala pred vratima jedne učionice gdje je polagala vanredne ispite. Uvijek joj se činilo da je sto za kojim je sjedjela ispitna komisija previše bio udaljen od klupe u kojoj je ona sjedjele. Možda joj se činilo, možda…
————————————————————————————————
Vrijeme teče u nedogled. Ilda je već stasita dvadesetdvogodišnja djevojka. Njen spas je Fejsbuk. Tu je slobodna, tu nema granica, živi za trenutke kada će joj neko tražiti prijateljstvo. Bog je obdario pisanjem poezije. Njeni statusi su prepuni stihova iz koje se osjećaju bol i patnja, ali i Ildina radost kada dobije pozitivne komentare. Živi za te trenutke, živi za trenutke svojih virtuelnih prijatelja koji ne znaju da je bolesna od opake bolesti za koju njene komšinice i drugarice, koje čak nijesu prihvatile njeno prijateljstvo na Fejsbuku, kažu da je sida.
Ono što Ilda ni sa kim nije dijelila, bile su poruke u inboksu. Prepiska sa Zijadom traje već tri godine. Taj inboks je Ildina magija. Tu nestaje vrijeme stvarnosti, vrijeme istine da će vječno da bude prikovana za stub koji će je žuljati, otvarati rane koje niko neće moći da zacijeli.
————————————————————————————————
– Zijade, ja moram nešto da ti kažem o sebi- bila je rečenica koju je smogla snage da napiše Ilda jedne noći u kasnim satima. Znala je da je ovo početak novog udarca koji će joj prelomiti vene, uzburkati dušu, učiniti da njene punačke usne najjače zadrhte. Ovo je bio početak kraja jedne virtuelne ljubavi za koju je ona znala da se ne može ovaplotiti i koja će joj zabosti oštar nož u srce. Morala je da mu kaže istinu o sebi. Htio je da dođe, da je upozna, da zatraži ruku njene mladosti, da uživo čuje njene stihove, da je zagrli i kaže joj da je zaljubljen u nju.
Ma, ne interesuje me ništa o tebi, Ildice moja. Moram da te vidim, jednostavno moram. Dovoljno sam saznao, upoznao sam tvoju plemenitu dušu i kreposno srce …- nizalo se u inboksu.
Hiljadu misli i sjećanja u tom trenutku robili su Ildinu dušu. Znala je da će da dođe ovaj dan, znala je jer su se svaki put poslije poklopljenog laptopa i poslanog malog srca Zijadu, sklapale njene suze na dnu brade.
– Zijade, bolesna sam, bolesna…- kao kroz maglu napisa Ilda.
Ove četiri riječi na trenutak napraviše pauzu u inboksu. To je bio trenutak kada se Ildi učini da se spojiše nebo i zemlja. Neizvjesnost, strah, drhtanje duše i tijela jeli su je kao ptice Prometejevu utrobu. Odjednom, pojaviše se napisane Ilhanove riječi u inboksu:
– Šta, kako, od čega, ne shvatam…
U životu najveća djela iskazana su eliptičnim rečenicama, receničama koje su činile da se gubi tlo pod nogama, rečenice koje su rušile svjetove, spajale sjaj i tamu, realno i irealno, dobro i loše, smrt i život…
– Zijade, imam HIV virus, imam ga od rođenja. Duboko je zariven u mojim damarima i svojim kandžama me dere, razdira i drobi krvna zrnac čineći da mi je svaki dan Sodoma i Gomora. Zijade…, imam sidu, ona je moj saputnik, bliža mi je od sijenke, bliži mi je od tebe…
Posljednje tri tačke koje Ilda napisa, kao da joj skidoše kamen sa srca. Ostalo je samo čekanje šta će Zijad napisati kao odgovor. Te noći, te tri tačke su ostale same, kao što je i Ildina duša bila sama, i narednih dana, opet samo tri tačke dok Ilda jedne noći nije shvatila da je blokirana. Nije pustila nijednu suzu, sklupčala se kao fetus pored majke i zaspala. Shvatila je da je dobila borbu, da je pobijedila sebe i konačno pronašla svjetlost na kraju tunela kojoj je hrlila, svjetlost koja je rasvijetlila zlokobnu istinu da se ne može udati i roditi djecu, da ne smije voljeti jer će ljubavlju uništiti nečiji život. Od te istine bježala je u virtuelni svijet, u svijet laži, često bola i patnje.
Živjeće i dalje sa njim, sa HIV virusom. Boriće se protiv njega sve dok se posljednji otkucaj njenog srca ne zaustavi, jer će ga ubiti svojom smrću, to će biti njena pobjeda i njena osveta.
Živjela je za taj dan!
Autorka: Mirsada Bibić Šabotić
Topličanka je duša od žene.
