Heroji ’99. Bili smo neustrašivi

0
target 99
Foto: Vikipedija

Kad sam bila Hajduk.

Danas će svi da se sećaju tog dana. I kao što to biva sa senkama i bolnim sećanjima, izgledaće kao da se nikada nije ni dogodilo. Kao da smo davno gledali neki film ili pročitali knjigu. Kao košmar iz kog smo se upravo probudili. Samo što ovde nema olakšanja i rasterećenja jer je sve san. Samo što ovde ne može nikad da bude olakšanja i rasterećenja – jer se sve stvarno dogodilo. Pre dvadeset jednu godinu.

Prvi udarac me je zatekao nad notnom sveskom. Uvek u poslednji čas – domaći iz solfeđa. Drugi i treći su me imali priljubljenu uz pod, očiju uprtih u majku. Posle toga sam imala noć, minijaturnu devetogodišnju Dr House sestru koja se nije rasplakala, i još minijaturnijeg brata koji sa punom snagom svih svojih pet i po godinica ubeđuje komšije u skloništu da ne moraju da se plaše. Tata će ih sve spasiti. Tata je bio tamo gde je pečurka crnog dima gospodarila nebom. I svi smo bili sigurni da će svakog časa da naiđe.

Kada se agonija, koju su krstili kako su hteli na televiziji, konačno završila, bio je juni. Tada sam prvi put videla crveni pun mesec i svima u P. bilo je to znamenje patnje, krvi, da ne kažem vidovdanskih muka.

A ja sam zapamtila kako je mamin šef rekao: “Najveći dezerteri u ovom ratu su đaci”.

A ja sam zapamtila kako sestru i mene usred grada zatiče sirena za vazdušnu opasnost, i onaj drugi jednoličan zvuk koji je trebalo da nas uveri da smo bezbedne.
Zapamtila sam krpene lutke koje sam pravila od starih pelena i njihovu dugu kosu od bakine vunice.

Zapamtila sam celu tu nedelju pre čuvenog dana. Nadletanje aviona i helikoptera. Zabrinuta lica, i šuškanja, i šaputanja u školi o tome hoće li stvarno biti rata.
Zapamtila sam kako dve drugarice imaju kod kuće spremnu torbu za beg (Kuda – Nisu znale) sa konzervama mesnog nareska i paštete.

Zapamtila sam da ću večno biti nepravedna prema Grozdani Olujić i da neću pročitati njen roman “Glasam za ljubav” do kraja – jer sam tog dana stala negde na pedesetoj strani.

Zapamtila sam najduži raspust, gledanje u nebo bez razumevanja, tripovanje da su zvezde sateliti koji nas špijuniraju, suludu priču o lokatorima, spavanje između brata i sestre na francuskom ležaju, knjige iz kućne i gradske biblioteke, tatu u uniformi.

Zapamtila sam da sam pola sata pre prve bombe imala harmoniku na sebi, kaiševa vezanih maramom, jer su mi preveliki. Zapamtila sam da sam sat vremena pre prve bombe stajala na uglu ulice i pričala sa drugaricom koliko se ne plašimo – a umirale smo od straha.

Zapamtila sam, najviše, koliko smo se svi osećali kao heroji, koliko smo bili neustrašivi – jer oni misle da smo mi mali, a mi znamo da smo veliki.

Možda bi trebalo da pronađem tu svesku. Da, naravno da je postojala sveska.
I ne, nisam utripovala da sam Ana Frank.

Postoji negde sveska, kod mame i tate na tavanu. Sveska u kojoj u cela tri poglavlja raste ideja jedanaestogodišnje Aske da napiše roman. O svemu. O nama koji smo bili. Ali na onaj Gradimir – Stojković – način.

Jer smo, razume se, svi mi bili tada Hajduk. I uglavnom, Indijanac. Ali smo svi znali da ćemo da porastemo kao Himalaja.

Da ništa nikad neće biti veće od nas.

Čak i od nas koji se posle ’99. nisu više probudili.