Volećemo se kao žabe

0
žabe
Foto: Pixabay.com

E da se zna ja sam odlučila. Volećemo se kao žabe. Pomisliće ljudi ova totalno prolupala ko hoće da voli žabu. E pa druga žaba. Jedna sam žaba Ja a druga On. Da se volimo i ćućorimo kao njih dve ispod stepenica.

Znaš li da mi je bilo krivo što sam pomerila to parče kamena i što sam ih uznemirila? U trenutku kad sam ih otkrila kao da je oblak ljubavi poleteo odatle. Njih dvoje u tišini i tami, sede i dodiruju se nosevima. Kolika je to ljubav kad je dovoljno da se samo milimetri tela dodiruju a kroz te milimetre struji tolika ljubav da ih greje cele zime?

Ja želim da smo to mi. Da je jedan dodir dovoljan da nas održi u životu ma koliko surovo i beznadežno sve izgledalo.

To je onaj dodir koji kaže „Smiri se“ kad me nepravda zaboli pa srce hoće da iskoči iz grudi. Ili onaj koji poželi „Laku noć“ bez tona ali tako zvučno da se cela zatresem. Ili onaj što šapuće „Volim te“ u sobi punoj ljudi. Ili onaj što zna da će Sve biti u redu.

Jedan dodir koji će nas spajati do kraja vremena. Zauvek.

Nije lako znam preživeti u ovom svetu koji je zaboravuo na ljubav. Žuriš, juruš, tragaš al ni sam ne znaš šta ti to tiliko treba u životu. A onda jedan pokret ruke ti otkrije šta je to zapravo najbitnije. Dodir. Delić kože kroz koji prođe milion reči, pitanja i osećanja. Tek tako. Rođeni smo da sve osetimo preko kože a zaboravili smo tu super moć. Zaboravili smo da je nekad samo stisak ruke dovoljan da nam izleči krila i vrati nas u visine.

Ja sam nepopravljivi romantik koji i dalje veruje u dobrotu i ljubav. Srce mi ubrza kad vidim dugu, rodu ili žabe. Ali i dalje najpravilnije radi u zagrljaju.

Ti si moj pejsmejker.