Branislav Janković: Umetnost je način da se oslobodimo tabua

0
branislav-janković
Foto: Branislav Janković, privatna arhiva

Branislav Janković je srpski novinar i pisac romana „Suze Svetog Nikole“, „Vetrovi zla“, „Gvozdeni oblaci“, „Peta žica“„Mačka u koferu“. Rodom iz Niša, a po majci polu-Topličanin, Janković godinama stvara i u svojim knjigama oživljava srpsku istoriju, a roman „Suze Svetog Nikole“ posvetio je zavičaju i rodnom selu svoje majke.

Isti roman je u izbornoj lektiri za srednje škole. Pored ovog nespecifičnog priznanja, dobitnik je mnogih državnih nagrada za svoja dela. Prvo mesto na konkursu Radio Beograda za radio dramu i nagrada za najbolji neobjavljeni roman izdavačke kuće Dereta samo su neke od njih.

Topličanka je razgovarala sa piscem i otkrila da su za Branislava Jankovića žene superiorna bića, kako se razbijaju tabui i o čemu piše trenutno.

Šta je to što tera Branislava Jankovića da razbija tabue srpskog društva?

Previše je tih tabua, i umesto da ih smanjujemo i  razbijamo, mi kao da ih gajimo ili stvaramo nove, i ostajemo zarobljeni u nekoj prošlosti. Prošlosti koje se gnušamo, ali ništa ne radimo da, ako već ne možemo da je obrišemo, barem je prihvatimo, prigrlimo i oprostimo i mi njoj i ona nama. Gnušamo se tabua, a u stvari smo čuvari dogmi, predrasuda, zabranjenih tema. U suštini to je naša nemogućnost i neimanje želje da se mi promenimo.

Umetnost je odličan način da se oslobodimo tabua, barem da ukažemo na njih, uperimo prst i kažemo: To nije dobro! Vreme je da sklonimo taj teret sa leđa i krenemo dalje. Ovako, mi hodamo, ali ne idemo nigde. Suočavanje sa ogledalom jeste strašno, ali šok terapija daje najbolje rezultate.

Lepe, ali okrutne žene,  neizbežne su u Vašim knjigama, zašto je to tako? U čemu Vi vidite žensku superiornost?

Lepe i okrutne žene su ineteresantnije od lepih i pitomih, barem u književnosti. Istorija Srbije obiluje takvim ženama. Od Nemanjića do danas. Neke su bile manje, neke više lepe, ali su i te kako uticale na svoje muškarce koji su vladali, a samim tim i na njihovu vladavinu. Iskreno, ja nikada ne bih verovao političaru koji nema ili skriva svoju ženu. Ženski likovi u mojim romanima su i te kako jaki. Bilo da plaču, svađaju se, rađaju ili ubijaju. Ne, nisam ih ja takvima napravio, već vreme i okolnosti. A da su žene superiornije jesu, moraju da budu, poslednji put kada su spustile gard, skoro milion njih je završilo na lomači. To ne znači da su bezosećajne, naprotiv – tek tako opasne i samouverene smeju da pokažu svoja prava osećanja.

U pripremi je roman “Zidanje ambisa“ koji govori o zidanju Visokih Dečana, šta možemo očekivati, a da do sad nije viđeno?

Sve je već napisano i nema neočekivanih tema, samo nova viđenja i drugačiji način opisa. Mislim da odavno ne postoje pisci koji mogu da pruže nešto neviđeno i novo. Mi, savremeni pisci,  samo tragamo za nekim novim motivima, likovima, načinima propovedanja, stilu. Znači, očekujte roman o burnim vremenima, malim ljudima, jakim ženama, vladarima, oceubicama, zidanju jednog od najlepših srpskih manastira, i pre svega očekujte knjigu o našem mentalitetu, pa da uporedimo te ljude od pre sedam vekova i današnje. Zidanje ambisa je roman o svim našim ponorima i bezdanima. Neki ambisi postoje, a neke sami stvorimo.

branislav-janković
Foto: Branislav Janković, privatna arhiva

Da li Srbija još uvek zida svoj ambis?

Nikada nije ni prestala. Mi smo rođeni u ambisu, ali nam niko nije rekao da možemo da izađemo iz njega, da pogledamo uvis. Mi kopamo nadole, produbljujući taj ponor. Čak mu i zidove ukrašavamo, misleći da je to normalno i lepo. Iskreno se nadam da ćemo podići glave i ugledati svetlost. I novi roman će se baviti onim tabuima sa početka ovog intervjua, iako je u pitanju 14. vek.

“Suze Svetog Nikole” su knjiga o selu Studenac i ovim krajevima. Hoće li još neki roman biti posvećen mestima Vašeg detinjstva i Vašim korenima?

Mislim da sam odužio svoj dug mestu u kojem sam proveo najlepše dane života, ovekovečio selo svoje majke i tom knjigom se poklonio senima svojih predaka kojima se ponosim. Dovoljno je. Sva svoja sećanja i emocije sam stavio u taj roman. Ponekad imam osećaj kao da ga i dalje pišem. Ili on još nije završio sa mnom. Umeju to knjige sa svojim autorima.

U čemu se Branislav Janković razlikuje od svojih junaka?

U tome što nikada neće postati junak nekog romana. Smatram da je svaki junak, loš, dobar, hrabar, kukavica, muški ili ženski, deo pisca. Da je svaki lik barem delom alter ego autora, senka njegovog karaktera i naravi. I dobro i zlo u našim knjigama deo su nas, koliko god to negirali. Moji junaci rade sve ono što ja ne smem ili ne umem. Oni nisu čedni i nevini. Ali su moji. I zato ih volim. I krijem pred nedaćama i branim njihove postupke. To se najbolje vidi u „Petoj žici“. Možda ne odobravam njihove zločine, ali ću ih uvek sakriti.

branislav-janković
Foto: Branislav Janković, privatna arhiva

Vaš najpoznatiji književni lik je raspop Jevrem Utvić, junak „Vetrova zla“ i „Gvozdenih oblaka“. Da li i u današnjem društvu postoji neko nalik njemu?

Jevrem je jedan od onih koji razbijaju tabue i zabrane. Pop u službi tajne policije Miloša Obrenovića, kasnije raspop ni u čijoj službi, vođen svojom savešću i osećanjima. Iako deluje prepun protivurečnosti, stalno preispitujući sebe i svoje postupke, on je prototip modernog čoveka, nekoga ko ne robuje ni dogmama svoje crkve, ni lažnom moralu. On je i ubica i neko ko spasava ljude i brine o njima. Jevrem Utvić je naš lik u ogledalu, i kada je dobar i kada je loš.

Tri knjige koje čitaoci Topličanke moraju da pročitaju i zašto?

Sto godina samoće – Markes. Jer volim magični realizam. Ima više života u toj magiji nego u dosadnim opisima realnog sveta.

Vrli novi svet – Haksli. Da vidite u šta se svet pretvara. Sjajna distopija, proročki napisana.

Tvrđava – Meša Selimović. Bez objašnjavanja.

Razgovarali: Nemanja Tonić i Srbijanka Stanković