Ja u slici i reči – Danica Pavićević

0
deca-polje
Foto: Pixabay.com

Zovem se Danica. Mama mi je pričala da sam ime dobila po babi, maminoj mami. Pričala mi je kako je Danica zvezda na nebu, i to najsjajnija. Moja baba je imala zelene oči koje su uvek sijale. I moje oči sijaju. Mama kada mi kupi igračku koju želim, oči mi se cakle, sijaju, od sreće i zadovoljstva.

Volim da se igram. Naročito u parku koji se nalazi u blizini našeg stana.Okupimo se nas nekoliko drugarica iz razreda, donesemo igračke i igramo se. Moja omiljena igračkica je Lol lutkica koju imaju gotovo sve moje drugarice.

Idem u muzičku školu, imam kod kuće klavir i vežbam. Priča o Mocartu me je zadivila. Bila sam sa mamom u Salcburgu u Mocartovoj kući. Sanjam da i ja kao Mocart sviram. Mocart je imao prsten, čaroban prsten, pa je zbog toga tako lepo svirao. Tražila sam od mame da mi kupi takav prsten, da i ja lepo sviram, da manje vežbam.

Moj dan izgleda tako što na početku, kako se probudimo, moja sestra kaže: „Daco, hajde da se igramo“. I tako kreće igra. Odemo u veliku sobu, izvadimo sve igračke, i igramo se. Moja sestra voli konje i ima igračku konja koji ima krila. Ja uzmem svoj Lol i tako se igramo. Gotovo se nikada ne posvađamo.

Zatim, ako imam nešto za domaći, uradim i onda idemo napolje. Kad je lepo vreme igram se lastiša, preskačem vijaču ili vozim trotinet ili rolere. Sve vreme sestra mi pravi društvo.

Pored parka ima i luna park. Sestra i ja često skačemo na trambolini.

Mama mi često kaže da sam nemirna, ali poslušna devojčica. Vesela sam, volim prirodu, volim da sam puno vremena napolju, naročito kada je lepo vreme, kada sunce sija. Volim da oblačim suknjice i haljine koje su svetlih boja. Volim da pevam.

Mama mi kaže da sam prava beba, al’ ja ne želim da odrastem.

Piše: Danica Pavićević, učenica drugog razreda OŠ „Đorđe Krstić“ iz Beograda

Prva nagrada za mlađe razrede na konkursu „Ja u slici i reči„.