Anđela Jočić: Ja u slici i reči

0
devojčica-čita-knjigu
Foto: Pixabay.com

Često razmišljam uz pucketanje grana, šuštanje lišća i svežim vazduhom koji se pruža u mojoj okolini. Maštam, razmišljam, zamišljam, jer u mom svetu mogu sve. Zapravo, mogu i u stvarnom uz puno truda, rada i muke, ali po ceni ostvarenja želja.

Ali uz sve to mi na pamet padne ko sam ja i ko ću biti.

Kada su rekli da su svi ljudi isti mislili su na to da imaju ista prava. Svi ljudi su različiti, pa sam tako i ja drugačija od ostalih.

Volim da se šetam do beskraja, da pišem, da čitam zaboravljajući na sve, da slušam muziku i opuštam se, da vozim bicikl gde god poželim, da fotografišem ono što mi se dopada,  volim da razgovaram i družim se, da odlazim na treninge karatea.

Ja sam samo jedna obična vesela devojčica koja sve gazi osmehom. Ja sam samo jedna obična devojčica koja voli da vežba matematiku i želi da se poboljša u tome i iskoristi to u budućnosti. Ja sam samo jedna devojčica od mnogih koja voli da se seća, razmišlja i smišlja svašta, koja je puna ideja koko da ne presedi kod kuće ispred ekrana koji će me oslepeti i zamorati. Želim da istažujem, da idem napolje, da radim sve što će mi se učiniti zanimljivo, što će me nasmejati i ispuniti. Pomagaću ono što mogu, jer se dobro dobrim vraća. Verujem da će se vratiti nekada, jer nada umire poslednja. I umesto da se “svetim“ onima koji su mi učinili zlo, zahvalću onima koji su mi pomogli. Ali se ne trudim da se dopadnem svima jer svako ima svoj ugao odakle gleda. Bitno je sve gledati sa svetlije strane, jer me mračna neće odvesti nikuda. I nije bitno pobediti, već je bitno učestvovati i raditi ono zbog čega se ti osećaš kao pobednik. Uvek krećem na startu trke, ne treba mi bilo ko da mi da znak kada da krenem, samo mi je potrebna želja za nečim da se pokrenem i trajem dugo i do kraja jer je moja želja uvek prisutna i tera me da nastavim. I svaki dan je u trci za nečim, zanimljiv i dug, pun iznenađenja i prijatnih i neprijatnih, ali uvek nastavim. Ali ponekad je u redu zakočiti, nekad je u redu pasti, nekad je u redu odmoriti se, a onda? Onda nastaviti jače i brže nego pre. Nekada nesreća više znanja od sreće nudi, ali posle kiše uvek dođe sunce.

Mene i moj život opisuju delovi mnogo čega, ali nešto što me najbolje opisuje je jedna borba. Ulazak u ring je početak borbe za onim što želim, za čim žudim. Prepreka je ograničeno vreme, koje se može skratiti trudom. Nekada dobiješ udarac, pretrpiš i nasmeješ se, a zatim odmah nastaviš. Ne može se iz prve boriti. Potrebni su treninzi gde vežbaš svoje veštine i poteze i u koje trošiš svoje slobodne vreme, rad, trud. Na kraju se taj trud uvek isplati.

Život jeste okrutan, loš ili kakvim ga sve imenima zovemo, ali moramo ga učiniti boljim za sebe i za ljudekoje volimo. I ukoliko želimo da se sećamo srećnih momenata njih moramo da stvaramo sada. Živite svaki dan kao poslednji. Uživajte svakim novim danom kada se probudite.

Autorka: Anđela Jočić, učenica 7. razreda i dobitnica prve nagrade na konkursu „Ja u slici i reči“ za starije razrede.