Živi život – nisi star!

0
šoljica
Foto: Pixabay.com

Kakav nam je život, šta nam znače godine. Uvek je i bilo tako, ali danas ima više ustručavanja i za sve je krivo neko vreme. Život se gradi u svim godinama. Život je da se živi, da se ne osvrćeš koliko vremena je prošlo i još koliko imaš do kraja.

Znam mnogo ljudi koji su ostali sami, jer nikada nije bilo pravo vreme da se živi život.

-Čekaj, da porastu deca! Treba prvo da ih izvedem na put.

-Dok ti njih izvedeš na put, izveli su oni tebe na ulicu da malo prošetaš sama. Zvuči loše, ali je stvarno. Kad izgradiš decu, sebe si već porušio trudom da budeš savršeni roditelj. Bolje nekad daj sebi oduška, deca vole, kad su roditelji radosni!

Godine su nekada bile podstrek, danas su kamen spoticanja. Umesto da ih živimo, guramo ih da prođu što pre, a da se ne odžive do kraja. Jedva čekaš Novu godinu, da staru preboliš brže.

Svaka godina je priča za sebe.

Dobra ili loša, tvoja je, pa se razbaškari koliko možeš, svakako se neće više vratiti. Mi smo svet čudne naravi – čekamo da prođe, a onda tražimo da se vrati. Ko je ovde lud!?

– Muž mi je umreo od infrakta. Bilo je strašno.

– A kad je umreo?

– Pa ima tri godine…

– E, ja ‘oću da ti budem prijatelj.

– Imam ja već prijatelja.

– A nisam ja tak’i čovek. Da se malo porazgovaramo.

Tako baka i deka čavrljaju na klupi. Jedna baka naučila – život treba i mora da ide dalje. Prihvata dodir dekine ruke, ne čeka da prođe vreme, jer šta posle!?

Posle se samoća ušunja kroz sva vrata i vapiš za toplim rečima i čaj u dvoje. Deca porastu i odu. Komšije se presele i zaborave na tebe. Familija ima veće probleme od tvojih. Dođe neka korona ponovo i zatvoriš se u kuću – sam jedeš, spavaš (ako spavaš), sve moraš, a sve te mrzi.

Jedna po jedna godina se gubi ubrzano. Šta je čovek, kad je sam? Jedinka bez lica, sa glasom koji se ne čuje.

Čije sve uši čuju samoću? Ljudi su samo ljudi, nemaju kad da osluškuju.

čovek-sam
Foto: Pixabay.com

Vreme je brže od svakog našeg koraka. Stalno se o njega saplićemo, a ničija molba da satovi stanu, nije „upalila“. Ubediti sebe da možeš sam, ravno je smrtnoj presudi. Ako želiš da budeš kriv što živiš, onda ćeš sigurno biti. Pred Bogom, sobom i pred ljudima. Ono si, što misliš da jesi i u šta si sebe čvrsto uverio.

A čovek izgubi silne godine u premišljanjima i vaganju šta je bolje, šta činiti i da li je ispravno.

Nikad nije sve potaman! Ako čekaš da se kockice sklope, ode život.

Godine su samo niz, ali ti prolaziš zajedno sa njima. Sam biraš da li ćeš da se popneš ili spustiš stepenicama. One su važan broj. Kad premašiš četrdesetu, nije važno ko će da skuva kafu ili opere suđe… Važno je da je neko tu i da kafu piješ u dvoje. Šoljice će svako oprati, mada ne kuva svako slatku kafu.

Sa godinama se menja i kafa koju piješ i ljudi i vreme. Samo jedno se ne menja nikad – život mora da se živi!