Nemački klasici: Remek-dela nemačke književnosti koja morate pročitati

0
knjige
Foto: Unsplash.com

Ima mnogo knjiga koje su objavljene i danas se objavljuju, a koje će biti zaboravljene ili koje će se budućim pokolenjima činiti beznačajne. Epitet „klasik“ pripisuje se samo onim autorima čije delo  s vremenom uspeva da sačuva aktuelnost i čije ime postaje pridev, a njihova književna reputacija ima internacionalni značaj.

Nemačka književnost se s pravom i ne bez razloga karakteriše kao „velika književnost“. Kako iz ugla i pera nemačkih klasika, koji nam pružaju uvid u različite tradicije ne samo pripovedanja već i različitih poetika, izgledaju neke od „večnih tema“, saznaćete čitajući dela koja vam predstavljamo u nastavku teksta.

Topličanka je sačinila tek mali izbor onih knjiga nemačkih klasika koje neizostavno treba pročitati, a koje se nalaze u samom vrhu ne samo književnosti na nemačkom jeziku, već i svetske književnosti.

„Vilhelm Tel“, Fridrih Šiler

Podsticaj za pisanje ovog dramskog komada Šiler je dobio od Getea i ovo je jedina njegova drama sa srećnim krajem. Radnja se odvija početkom 14. veka u Švajcarskoj. U njoj je glavna uloga pripala švajcarskom narodu, kao borcu protiv stranog okupatora i osvajača, znatno nadmoćnijeg neprijatelja – Austrije. Sin legendarnog švajcarskog strelca Vilhelma Tela biva uhapšen nakon što je spalio austrijsku kapu, postavljenu na glavnom gradskom trgu, a kojoj se švajcarski narod u znak pokornosti stranim osvajačima, treba pokloniti. Kako bi ga spasio, njegov otac Vilhelm ima zadatak da pogodi jabuku na sinovljevoj glavi, u čemu, naravno, na kraju i uspeva. Nakon što ubije austrijskog namesnika, Tel biva slavljen kao pravi borac za slobodu.

knjige-raznobojne
Foto: Unsplash.com

Dramu dodatno komplikuje to što Šiler pored borbe sa spoljašnjim neprijateljem Austrijom, iznosi i borbu sa unutrašnjim neprijateljima, saveznicima okupatora. Pišući o dostojanstvu i slobodi jedne potlačene nacije, Šiler je želeo da istakne koliko važnu ulogu u svrgavanju tiranije ima omladina.  Suočavajući borce za slobodu i tirane koji nemilosrdno tlače narod veliki nemački autor potcrtava činjenicu da je sloboda najviši ideal kojem čovek treba da stremi.

„Faust“, Gete

Potku ovog dela čini jedan od temeljnih mitova zapadnog sveta – prodaja duše đavolu, u zamenu za „tajanstvena znanja“ i zemaljska zadovoljstva. Polazeći od klasične priče o legendarnom nemačkom alhemičaru, koji se zarad novih spoznaja udružuje i sa samim đavolom, Gete evocira srednjovekovnu priču i dovodi je u vezu sa čovekom evropske modernosti, koji smelo izaziva lukavog Mefistofela.

Čitajući Geteovog „Fausta“ uverićete se zašto se ovo delo smatra možda i najvećim dostignućem nemačke književnsti, te zašto Faust nastavlja sa svojim traganjem i lutanjima i nakon što mu Mefisto omogućava da iskusi zemaljska zadovoljstva, ukazujući na to da je smisao u njima? Gete nam predočava jednu veliku istinu – šta je to što nas čini ljudima: da svaki čovek u sebi nosi i dobro i zlo, ali i večitu faustovsku potragu za znanjem i suštinom života.

 „Tri ratna druga“, Remark

Remarka uglavnom prepoznajemo kao izuzetno čitanog i pupularnog klasika, autora antiratnih romana, kakav je i roman „Tri ratna druga“. Čitajući ovo delo suočavamo se sa laganim, gotovo komercijalnim pisanjem, istovremeno prepoznajući u knjizi ideje i poruke zbog kojih se opravdano svrstava među klasike i sam vrh nemačke književnosti. Roman je istovremeno priča o ljubavi i smrti u pozadini međuratne ekonomske krize u Nemačkoj dvadesetih godina HH veka i političkih sukoba u predvečerje nacizma. Može se reći da je glavni junak romana posleratna generacija čiji su nosioci tri ratna druga – Robert, iz čije perspektive je, u prvom licu, i ispričana ova priča data u sumornom tonu, i njegovi prijatelji Gotfrid i Oto.

knjiga-voda-voće
Foto: Unsplash.com

Smisao života rezignirani Robert pronalazi u jednostavnom drugovanju sa svojim prijateljima, ratnim sapatnicima, kao i ljubavnom odnosu sa Patricijom, koji čini okosnicu drugog dela romana, a koji se prema svojoj tragičnosti bezmalo može uporediti sa Manovim spisateljskim umećem. Remark nam u ovom romanu koji odiše defetizmom zapravo nudi definiciju generacije koja je preživela katastrofu Velikog rata.

 „Čovek bez osobina“, Robert Muzil

Još jedan pisac čije delo biva prepoznato tek nakon smrti autora. Sva njegova ostvarenja su ostala u senci „Čoveka bez osobina“, koji se smatra Muzilovim životnim delom. Zbog toga je on i ostao upamćen kao pisac jednog romana, iako to nije njegovo jedino ostvarenje. Prva knjiga „Čoveka bez osobina“ objavljena je 1930, a druga 1932. i smatra se nedorađenom i nedovršenom.

Istorijska ironija čini potku ovog romana, u koji je uključen veliki broj likova. U pitanju je epska satira Austrougarske monarhije  uoči Prvog svetskog rata. Događaji o kojima se pripoveda smešteni su u Beč 1913. g. i ironično su nazvani „paralelna akcija“, jer se Nemačka tada spremala za obeležavanje tridesetogodišnjice vladavine Vilhelma II. U Austriji se, kao odgovor na njihovu „akciju“, formira organizacioni komitet koji će obeležiti sedamdesetogodišnjicu vladavine cara Franca Jozefa. Obe proslave planirane su za 1918, dakle upravo za godinu kada će se, ironično, desiti propast oba carstva.  Jedna od najvažnijih tema stavljena u središte drugog dela ovog Muzilovog romana jeste ljubavni odnos između glavnog junaka Ulriha i njgove sestre Agate,  koji je na granici incesta.

U ovom romanu susrećemo se sa piščevim promišljanjima o duhu vremena i portretima njegovih nosilaca, kao i sa realnošću poratne Evrope. Relativizovanje humanističkih vrednosti i brisanje individualnog identiteta obeležavaju glavnu tendenciju jedne uklete epohe, zbog čega se ovaj roman i smatra „romanom-esejem o ukletoj eri“. Brojni događaji i opisi u ovom romanu dočarani su kroz veliku pripovedačku umešnost autora. Čovek bez osobina zapravo je čovek bez ideologije, a kraj te ideologije mogao bi se uzeti čak za središnju temu ovog romana.

„Doktor Faustus“, Tomas Man

U ovom remek-delu klasične književnosti došlo je do pravog prodora istorije u Manovo stvaralačko umeće. U „Doktoru Faustusu“, više nego u bilo kom drugom njegovom delu, oseća se prisutnost aktuelnih događaja, čiji je sam autor bio učesnik. U pitanju je Drugi svetski rat i slika nacional-socijalizma u Nemačkoj, viđena pre svega iz ugla sudbine glavnog junaka (umetnika), ali i brojnih drugih građanskih sudbina. Problem umetnika kao usamljenika  (iako, paradoksalno, svrha umetnikovog dela podrazumeva komuniciranje sa drugim ljudima), u ovoj knjizi dobija gotovo istorijski značaj.

Manov junak, umetnik Adrijan Leverkin, komponovanjem Apokalipse sa figurama i Naricaljke za doktora Faustusa predvideo je istorijski „smak sveta“, nakon kojeg, kao poslednji krik očaja, opstaje samo umetičko delo. Strahujući od stvaralačke sterilnosti, on se udružuje sa „đavolom“ (kao, uostalom, i sama Nemačka). Ovaj faustovski motiv  – čin prodaje duše nečastivom – donosi mu ogroman umetnički uspeh, ali istovremeno i neminovno vodi ka tragičnom kraju. O svemu tome saznajemo na neposredan način, od Leverkinovog najbližeg prijatelja , naratora Cajtbloma. Ni različite građanske sudbine koje se sreću u ovom romanu ne mogu izbeći svom tragičnom ispunjenju.

voda-knjiga-smokve
Foto: Unsplash.com

Kada je reč o istorijskim zbivanjima, ni u jednom svom pripovedačkom delu Man nije bio tako eksplicitan kao u ovom, i pored svih aluzija, nedorečenosti i složenosti.Čitajući „Doktora Faustusa“ otkrivamo na koji način istorijske događaje određuje vladavina iracionalnih sila, zašto je istorija velika tragedija i kako je umetnik naslutio stvarnosni pakao Nemačke i Evrope.

„Proces“, Franc Kafka

Franc Kafka, jedan od najznačajnijih čeških pisaca jevrejskog porekla, govorio je nemački i na ovom jeziku pisao svoja dela. Zbog ovakvog opredeljenja se i nalazi na našoj listi nezaobilaznih klasika nemačke književnosti. Jedan je od onih malobrojnih pisaca i klasika čije ime je postalo pridev  (kafkijanski). Pisao je pripovetke i romane u kojima dominira tematika otuđenosti, mističnih transformacija i atmosfera apsurda. Kafkine rečenice su mirne i staložene i on jezik koristi da jednostavnim tonom opiše apsurdne događaje, smeštajući ih na taj način u oblast realnog i svakodnevnog.  Odsustvom emocija ili komentara, autor na izvestan način „neutrališe“ nestvarni događaj, tako da čitalac odmah treba da ga prihvati kao realnost.

Proces kao najvažnije Kafkino delo

Roman „Proces“  s pravom se ističe kao najvažnije delo u njegovom stvaralaštvu. Glavni junak Jozef K., tih i vredan bankovni činovnik, biva uhapšen i optužen za neimenovan zločin. Njegovi napori da se odbrani bivaju neprestano osujećivani u lavirintu birokratije i neumoljive vlasti, tako da on postepeno počinje da prihvata krivicu. U ovom romanu Franca Kafke, u državi glavnog junaka Jozefa K. svako ima svoja zaduženja – podela dužnosti je jasna. Običan čovek dužan je da ne bude kriv ili, ako već jeste, da ne pita za razloge krivice, već da se pomiri sa stanjem stvari.

Imaginarna država Jozefa K. i njena „pravičnost“ predstavljene su posve negativno. Posmatrajući takav apsurdni svet sa svoje slobodnjačke, individualističke tačke gledišta, kroz pasivnu pobunu, on čini da se njegova imaginarna krivica pretvori u pravu. Jozef K. se, naime, takvom svetu potčinjava, i na taj način, iako spolja „nevin“, biva „krivim“ iznutra, što ga na kraju i dovodi do stradanja. I ovaj roman nam, dakle, otkriva najkarakterističniju Kafkinu temu – jedinstvenu istrajnost ljudske težnje suočene s neuspehom i negacijom.

Ginter Gras

Ginter Gras, dobitnik najvišeg književnog priznanja Nobelove nagrade (1999), autor je poznatog klasika „Limeni doboš“, koji je 1979. i ekranizovan. Zajedno sa romanima „Mačka i miš“ i „Pseće godine“ ovaj klasik čini tzv. Dancig trilogiju. Ono što povezuje sve tri knjige je ratno iskustvo u kulturnoj sredini Danciga i uspon nacizma.

Jedan od najvažnijih romana dvadesetog veka, koji uvodi temu nacističke Nemačke u književnost, napisan je u okvirima magičnog realizma i predstavlja ispovest tridesetogodišnjeg čovečuljka Oskara Macerata. Kao pacijent psihijatrijske klinike u Diseldorfu, optužen za ubistvo bolničarke, on zapisuje svoj čudan životni put i neobičnu sudbinu u vreme uspona i sloma nacizma, i to iz dečje (što ne znači i nezrele) perspektive.

Njegov stav prema  svetu odraslih jasno definiše njegova odluka da prestane da raste, kada je za treći rođendan dobio limeni doboš. Ipak, ovaj čovečuljak, večito dete, od čijeg glasa pucaju zidovi, na neki način ipak mora da se suoči sa politikom i istorijom svog vremena, čiji je svedok. U tom perfidnom svetu, ispostaviće se, on je možda jedina zdrava osoba, koja odbija da se uklopi u to i takvo društvo, iako je primoran da se sa njim  neizbežno suoči.

Bertold Breht, „Majka hrabrost i njena deca“

„Majka hrabrost i njena deca“ je možda najvažniji temelj Brehtovog uspeha, zbog kojeg je on stekao status modernog klasika, ne samo u Nemačkoj već i u Evropi i svetu. Drama je potpuno sazdana po principima epskog pozorišta. Majka Hrabrost, glavna junakinja zapravo je kantinerka Ana Firling, koja u Tridesetogodišnjem ratu (1618–1648) sledi vojsku od ratišta do ratišta, kroz različite zemlje, kako bi sebi i svojoj deci obezbedila egzistenciju.

Ona u ovom ratu prvenstveno vidi izvor prihoda i nimalo ne priželjkuje njegov kraj, dok do izražaja dolazi njena hladna i beskrupulozna trgovačka veština, čak i kada izgubi i ono do čega joj je najviše stalo i ostane potpuno sama. Može li mali čovek spasiti svoj mali svet od rata? – glavno je pitanje koje se nameće dok čitate ovo delo, čiji je umetnički kvalitet neosporan.

Štefan Cvajg, „Jučerašnji svet“

Ova autobiografija Štefana Cvajga ujedno predstavlja i memoare jednog jedinstvenog sveta kojeg više nema. Otud i simptomatični naslov dela. Kao pripadniku jevrejskog naroda nanete su mu strašne nepravde, ali je njegovo sećanje na prohujala vremena i mladost obojeno nostalgijom i setom uprkos tome što je ta realnost prema njemu bila nemilosrdna.

knjiga-šoljica
Foto: Unsplash.com

Iz piščeve, intimne perspektive dati su nam portreti različitih ličnosti iz javnog života toga doba, opis francjozefovske Austrougarske, slika obrazovnog sistema, političkih događaja i sl., a sve da bi se u prvi plan istaklo pitanje identiteta evropskih Jevreja integrisanih u kulture različitih zemalja u kojima su se nastanili… Ovo je zapravo knjiga o jednom iščezlom svetu i duhu minulog vremena, u kom je Cvajg (Ahasver, prognanik, emigrant i lutalica) živeo i voleo ga, koje se od njega otrglo ili ga odgurnulo, a koje je on preveo u polje imaginarnog – u književnost.

Herman Hese, „Demijan“

„Demijan“ je zapravo roman o odrastanju, povest o mladosti Emila Sinklera. Ona poznata faustovska potraga za  večitim znanjem i jedinstvenim praelementom života našla je dominantno mesto i uvom romanu i postala njegova glavna tema. Detinji nemiri, koje budi mračan i divlji svet izvan kuće roditelja glavnog junaka dečaka Sinklera, postaju okidač te potrage.

Dok se u njegovom biću vodi rat dve krajnosti, poznanstvo sa Demijanom, koji Emilu postaje neka vrsta mentora, čini da on tražeći sebe postane svestan dualizma čovekove prirode koju čini sukob božanskog i demonskog, dobrog i zlog, nagona i duha, telesnog i materijalnog, akcije i kontemplacije… Ovaj dualizam i sinteza krajnosti posebno će doći do izražaja i dostići vrhunac u liku Demijanove majke Eve, svojevrsnog otelotvorenja božanstva poznatog kao Abraksaz.