Sve se ježim na godine

0
majka-beba
Foto: Pexels.com

Moj stariji sin ima devet i po godina. Gde i kada su te godine odšetale i koliko munjevito!? Čini mi se, juče smo prohodali zajedno, a već danas – on me podiže lagano i ja sam majka – pero.

Kad je pre naučio da samostalno obavlja sve svoje dužnosti!? Prosto ti dođe krivo, što te polako isključuje iz svakodnevnih aktivnosti, pa te porazi jednom rečenicom : „Mogu ja to sam, pusti!“

Moje oči se rašire i okrenu naopako, a onda počinju monolozi.

Da li sam ja njemu i dalje potrebna kao pre, jer on sada sve ume sam ? A možda sam preterala sa učenjem o samostalnosti… A možda on sutra ode od mene.

A sve se završava sa – Ja ću da poludim!

Ne poludim stvarno, ali kad ode, moj svet se ugasi za trenutak.

On je bratu „tata“.

– Mama, ovaj mali ti se ukakio!

– Dobro, nije strašno… Još je mali.

– ‘Ajde bre, devojčice, kakiš u gaće!

I tako brata uči disciplini.

– Majka, on od danas ne može sam napolje! Znaš li ti da može neko da ga otme!?

Ne da da ga bilo šta ugrozi. To je njegov brat.

Njih dvojica ne deluju jedan bez drugog. On sada ume da oseti kad se nešto u meni lomi. Redovno me obasipa predlozima kako treba da se obučem za posao.

– Lepo ti stoji zelena haljinica. Ti si mlada!

Majka je detetu uvek mlada, samo sebi stari, kad prožima ozbiljnost svoje dece.

Kad vidiš da dete zna šta ti je u glavi i u srcu – drži se, to raste brže, nego što misliš!

majka-sin-trotinet
Foto: Pexels.com

Deca se utrkuju koje će više da te zadivi. U njihovim glavama bujaju ideje i promisli kako da zadovolje kriterijume. Nisu im postavljeni, ali eto…

Dok ti radiš i nemaš vremena da se okrećeš i stalno gledaš, rastu „k’o iz vode“.

A voda se uzburka povremeno i od njih napravi odrasle ljude. U tome i jeste stvar – da bude čovek. Nekad, sticajem ne baš dragih okolnosti, deca porastu pre vremena. Od njih čuješ neslućene rečenice i ta dubokoumnost te baci u nesvest. Ništa ne možeš da sakriješ. Nijednu suzu, nijedno „Nije mi dobro“… Dete oseća sve što se zbiva u tvom srcu, pa se i njegovo steže. E, to je previše za njegove godine !

Stvarnost odnosi godine onako, kako ne želiš. Ali se ništa ne pitaš. Sve što se dešava ne oblikuje samo tebe, već i tvoju decu.

Ja sam porasla zajedno sa svojim sinovima. Na kolenima smo se dočekivali, kad smo padali i iznova ustajali spremni za još.

I danas, isto. Ta se navika ustalila, ali nam ne smeta. Oslanjamo se jedni na druge. Ponosna sam što je moj sin dete koje raste u čoveka, na koga možeš da se osloniš.

– Nema potrebe da brineš. Vukašin je porastao. Nisi sama.

Pogledam ga – stvarno nisam sama.

– Sinko Marinko napunio tri godine danas. Ja ne znam kad su porasli – kaže Aska.

– Sve se ježim na godine – odgovaram.