Dečja kafa izjutra majčinska je radost

0

Nikada nisam volela noć. Tada se u meni probude sve tuge zajedno i naprave bolove po telu. Onda se okrećem hiljadu puta… Ako nešto lupne, ako pas zagrebe po zidu, ako se dečaci otkriju, ako voda prolazi kroz cevi i pravi buku… Nije meni lako, ali ja imam moje dečake.

  • Mama, čekam samo jedan njihov pogrešan korak – štiti me.
  • Pusti to, rekla sam ti… Moraš da voliš sve ljude, iako nisu po tvojoj meri.

Dečji zagrljaji nemaju cenu i moja deca to znaju. 

  • Sad, kad deca nisu tu, ti odmori!

Mislim se… Kakav odmor. To je najgori trenutak na svetu. U četiri zida prevrćem brige naopačke. Da li su doručkovali, jesu li se obukli, nisu li pali, gde li su sada, da li im nedostajem, šta ako ostanu još malo… I još sto hiljada pitanja koja krckaju ovo malo moje duše, što je ostalo. 

Dani su najteži, kad ti odu deca. Nije važno na koliko, ipak je prazno. To ne razumeju majke koje su napustile svoju decu. Za njih ne nalazim opravdanje, jer nema ništa lepše i radosnije, nego kad ti dete izjutra skuva kafu i greje ti leđa, da ti prođu bolovi. Ko god kaže, da ima nešto lepše od toga, laže! 

Ne kaže se badava, da je dete smisao života.

majka-beba
Foto: Pexels.com

Kad se nekad ( a to se dešava veoma retko ) naljutim, prođe me za nekoliko minuta, jer pomisao da su moja deca nešto najbolje što sam u životu stvorila, tera me da se smejem i radujem životu.

  • Izvoli, princezo – tim rečima mi u krevet donese jutarnju kafu.
  • Mama je devojčica – to mi je za „Laku noć“.

Ujutru, da ne bih ustajala rano, moj sin spremi užinu i krene u školu. To se zove brižnost i ljubav!

  • Mama, zašto su sve majke velike, a ti si tako mala?
  • Zato što sam ja poželela da ostanem večno dete, a jedan pesnik je rekao : „A neki se kasno sete…“
  • Jesi li se ti setila na vreme?
  • Ja sam postala vaša drugarica, kada sam vas rodila.

 Nas troje nemamo tajne. Pričamo o svemu i slušamo se. Tako lepše zajedno rastemo. Baš nas briga što nas slabo razumeju i što se nekad čude. Važno da je nama dobro. 

  • Da li ti pričaš sa njim?
  • Pričam.
  • Da li samo pričaš ili ga slušaš!? Treba više da ga slušaš, a manje da mu pričaš.

Ne zna on, šta mi znamo. 

  • Kako tvoj stariji sin priča! Kakav glas! Kako je zreo!
  • Ja rodila da mi budu ponos.

Kad se probudim i vidim da su moja deca dobro, to je dovoljno za sreću. Nijedna kafa nikada nije bila tako slatka, kao kafa koju je napravio moj sin. 

Mlađe dete, uči od starijeg, pa se kafa kuva i u podne, kad prvače stigne iz škole.

  • Izgoreće se. Zašto mu daješ da kuva kafu?
  • Zato što on ume sve.
  • Još je mali.
  • Samo kad ga pogledaš… Inače je veliki, veći od mnogih „velikih“.

Mi smo navikli sami. Neko kuva kafu u sedam ujutru. Neko pravi palačinke i u jedanaest uveče. Važno da se razumemo i da sada možemo sve sami.