Katarina Sarić, crnogorska književnica koja osvaja region i svet, „žena koja iskoračuje u slobodu, ne pitajući za cenu“, autorka brojnih knjiga, za Topličanku otkriva detalje iz zbirke pesama Smrt madam Dupin koja je nagrađena i objavljena u Srbiji kao omaž svim onim ženama koje su umrle kao građanke kako bi se nove generacije (žena) rodile kao slobodni ljudi.
Katarina Sarić pleni svojim odgovorima ne ostavljajući nas ravnodušnim i potvrđuje da zaista okačena o Mikinu plavu zvezdu pod svojim nogama ima čitavu večnost. Delić te večnosti otkrivamo u daljem razgovoru.
Poštovana Katarina, svojim knjigama i performansima koji daju posebnu notu Vašim promocijama, oduševljavate publiku u svojoj zemlji i regionu. Stiče se utisak da je umetnost za Vas i sam život i način njegovog shvatanja. Recite nam nešto više o načinima na koje prezentujete svoj rad čitaocima i svojim pratiocima?
Umjetnost, naročito prvu svjetsku, a to je upravo književnost, doživljavam u sprezi sa paralingvističkim znacima poput krika, šapata, neartikulisanosti izraza, urezanim znacima u pećinama, koja, sveukupno prethodi jeziku kao organizovanom sistemu komunikacije, potom ritualnom pokretu, gestikulaciji, govoru tijela; dakle svim onim elementima koji se opiru standardnom jeziku, u lingvističkom poimanju i tumačenju – i kao takva, ona za mene jeste život, iskonski i istinski.
Smatram da je prvo nastala pjesma, eho planina, pa tek onda za njom svijet i čovjek.
Mogu slobodno da kažem, da umjetnost živim i kroz vlastitu egzistenciju koja je bliska nultom, prvostepenom društvu (ne propustim dan a da ne budem u kontaktu sa vodom, listom, cvijetom, kamenom). Štaviše, ne mogu ni da se sjetim kada sam posljednji put sjela u kafić da poručim, na primjer kafu, ili otišla u tržni centar da kupim haljinu. Obilazim ruševine, starinarnice, ćorsokake, pijace od najlona. Živim kao što i pišem, i vice versa, punokrvno, čulno, ekspresivno.
Vaša zbirka pesama Smrt madam Dupin objavljena je u Srbiji. Na početku knjige je moto: „Smrću madam Dupin rođena je Žorž Sand“, kojim poručujete tačno šta?
Smrt Madam Dupin, vjerovatno je knjiga koja najpribližnije opisuje moju auto-poetiku ali i mene kao ličnost. Knjiga je, naravno, kao što poručuje sama sintagmatika naslova, posvećena Žorž Sand, ženi za koju je, svojevremeno, Viktor Igo, napisao da ni sama nije svjesna da li je žena ili muškarac.
Prva je obukla muško odijelo, pušila na ulici, izazivajući skandale u elitnim društvenim krugovima u vrijeme puritanskog 19. vijeka. Ubivši svoje, naročito prezime, vjerujem da je htjela, a i ja sa njom, poručiti da žena nije imovina, posjed, stvar koja prelazi iz ruke oca u ruku muža na oltaru, mijenjajući jedno prezime drugim. Ubivši građansku ženu, Sand je ubila i bajku, romantičnu princezu u začaranom zamku, ali je zato osvojila slobodu. A sloboda, se, uvijek, najskuplje plaća.
Ovo je zbirka pesama koja se bavi ženskim lirskim subjektom i ženom na način da kroz savremene stihove komunicira sa istorijskim ličnostima i junakinjama. Šta ste želeli da poručite ovim pesmama, šta njima, a šta savremenoj ženi?
Da, sem Žorž Sand, zbirka se sastoji od niza poema posvećenih heroinama svoga doba koje su ostale u sijenci muškaraca, pa i sama Žorž Sand, iako je napisala pedesetak drama, novela, romana, pominje se svuda kao muza Šopenova, kao da joj je to bilo nekakvo primarno zvanje. Potom Simon De Bovoar, pratilja Žan Pol Sartra, kako je opisuju u udžbenicima istorije filosofije, Lu Salome za koju se vezuje legendarni bič kojim kroti Ničea i Rea, a njena djela se ne spominju, Aleksandra Kolontaj, ruska revolucionarka koju je mrak pojeo, itd.
Htjela sam da, kroz ovu knjigu, vrisnem njihova imena, da ih čuju i današnje djevojčice, djevojke, žene. Da se nepravda, nanesena, tačnije, nanosivana, da upotrebim durativni glagol jer ona traje i traje i do današnjih dana, uskoro završi. I da. Sigurna sam da dolazi vrijeme žena koje iskoračuju u slobodu, ne pitajući za cijenu. Da, zapravo, tu je već.
Prvi ciklus pesama u knjizi završavate rečenicom: „Smrću građanske žene, rođen je slobodan čovek.“ Zašto?
Kao što sam već pomenula, smrću madam Dupin, smrću građanske žene, smještene u kontekst vrijednosti koju joj daje status supruga, uloga domaćice i majke, nikako ne smije biti (a jeste) etički kontekst kroz koji će se dokazivati njena vrijednost u društvu. A
ko je žena izabrala put nauke, umjetnosti, odlučila da li će da abortira ili rodi, ili se ne uda i zatrudni uopšte, ili pak čitav svoj život posveti gajenju cvijeća ili mačaka, to joj ne smije umanjiti vrijednost jer žena je podjednako čovjek kao što je to i muškarac.
A oba pojma se, najčešće u kolokvijalnom izrazu miješaju, tako da ćete često čuti sintagmu: čovjek i žena, koja je već na samom jezičkom planu, degradirajuća. Muškarac i žena, valjda, sačinjavaju čovjeka ili žena pripada nekoj drugoj vrsti, ta ne, nadljudskoj, vanzemaljskoj?
Kada Vaš dan, citiraćemo jedan Vaš stih „upadne u egzistencijalne probleme“, kako ih rešavate?
Tako što, kako kaže sljedeći stih: „gađam ga daljinskim“ i vratim se u krevet. Ako je dan upao u problem, džaba ćemo glavom lupati o zidove da ga riješimo. Treba ga, jednostavno, prespavati i sve će doći na svoje mjesto. Univerzum tačno zna šta treba da nam, i u kojem egzistencijalnom trenutku, pošalje. Ali mi smo, najčešće spremni da prigrlimo samo dobre strane života, dok nad onim teškim lamentujemo ili ih proklinjemo.
Kako izgleda živeti između crvene zvezde pod kojom ste rođeni i večite zagledanosti u Mikinu plavu?
Simbol crvene zvijezde, simbol je jednog vremena jednakosti i pravde, koje je pregaženo kapitalističkom mašinerijom u vrijeme kad sam ja, već na njegovim vrijednostima bila oformljena kao ličnost, dočim je Mikina plava, simbol neba, metafizičkog zavičaja iz kojeg smo došli i u koji se vraćamo a da, paradoksalno, u njemu nikada nismo ni bili.
Dakle, oba svijeta u kojima bivstvujem, zapravo su utopijska. Jedan se nije mogao održati zbog ljudske pohlepe, drugi je rezervisan za sanjare, a suštinski, oba su predobra da bi bila stvarna.
Moje bivstvovanje, odvija se u razapetosti između njih, jednom nogom sam ostala zaglavljena u mojoj, nikad prežaljenoj Jugoslaviji djetinjstva i rane mladosti, crvenoj petokraki pionirke, drugom visim okačena za zvijezde nebeske. A na zemlji, ovakvoj kakva je, samo se lomim, trudim da preguram dan.
Da li pišete nešto novo i šta nas očekuje od Vas u narednom periodu?
Uvijek ja pišem nešto novo, ali se isto tako, uvijek i na staro vraćam. Upravo je u štampi moj roman „Amputirani“, napisan 2017. godine, koji se do sada mogao poručiti, isključivo preko Amazona. Roman je poručivan i čitan od Amerike do Australije, što me beskrajno radovalo, odlomcima je uvrštavan u antologije i naučne zbornike.
Iskreno, dosadilo mi je da mi se ljudi stalno žale kako je šiping preskup za našu zemlju, te neprestano pitaju gdje ga mogu nabaviti. Štaviše, o njemu se ove godine piše doktorska disertacija, o čemu ću vas obavijestiti nekom drugom prilikom.
Uglavnom, radi se o velikom iskoraku u mojoj književnoj karijeri koja je slobodoumna, prkosna i izazivajuća, te joj je, zbog toga, trebalo mnogo više vremena da zaplijeni literarnu scenu. Ali ja ne žurim nigdje, jer šta je slobodnom duhu jedan dan kada ima čitavu vječnost pod nogama?
