Ljubav u januaru

0
ljubav-par-sneg
Pexels.com

Sa kuhinjskog prozora posmatram sivo, januarsko nebo i sneg kako pada. Poslala sam mu poruku da bi bilo prelepo da nam se sudara tela i duše i stavila sam vodu za čaj na užarenu ringlu.

Čekala sam ga. Prolazile su sekunde, minuti, sati. Očekivala sam da će se svakog trenutka pojaviti na vratima, noseći velikog plišanog medveda, kog mi je obećao. Nije se pojavio. Čaj nisam popila i on se ohladio, kao srce mog voljenog.

Sneg je napadao, mrak se spuštao na grad, a u kaminu je vatra lagano tinjala. Ja sam se i dalje naivno nadala da će doći. Prišla sam vratima i otvorila ih. Oštar januarski vazduh me je ošamario po licu i nekoliko pahulja mi se umrslilo u kosu. Pustila sam mrak da uđe u kuću. Potonula sam u toplu i mirišljavu kupku, pa u mekani krevet.

Soba je mirisala na snove, ali nisam spavala. Pričinjavali su mi se koraci u hodniku, senke na vratima i siluete koje plešu pored kreveta. Kapljice znoja su klizile niz čelo, a telo mi je drhtalo.

Htela sam da pobegnem u svoj svet, daleko od njega i ljubavi. Pokušavala sam da sklonim siluete i zaustavim korake, ali nisam uspela. Osećala sam se iznemoglo i srce mi je ubrzano kucalo. Oči su se same sklopile i utonula sam u lep i lak san. Stvarnost je previše naporna i čudna.

Budi me neopsiva žeđ. Gledam na sat, već je podne. Silazim niz stepenice prilazim kuhinji i na šanku nalazim buket orhideja sa karticom. Izvlačim je i počinjem da čitam:

„Večeras nastaće veliki nemiri,
jer će se sudariti naši svemiri“.

Sigurno sve ovo sanjam.