Stajala je ispred prozora i posmatrala kako vjetar savija grane jedne stoljetne vrbe, držeći u desnoj ruci šoljicu vruće domaće kafe. Trebaće joj da izdrži još jednu smjenu, danas opet iz dežurstva u redovnu smjenu. Ali, nije joj teško padalo. Prisjećala se svog prvog dolaska u ovu, za nju tada strašnu i veliku zgradu.
-Dobal dan. Vi bas lose izgledate? Tleba li vam pomoc? – upita djevojčica sa medvjedićem u ruci starca koji je šetao bolničkim hodnikom, dok je ona sjedila na klupi i čekala, pomjerajući noge naprijed nazad i dodirujući tek pomalo vrhom peta pod.
-Ahh, dječija iskrenost je jedina iskrena. Sve ostale iskrenosti nakon što naučimo tečno da govorimo, su upitne – uzdahnu starac duboko i tužno i sjede kraj nje.
-A zasto je to tako?
-Pa, tako je, hoćemo da se dopadno nekome, pa kažemo da volimo što i on ili ona. Hoćemo da nešto možemo, a nije za nas. Postajemo buntovni. Izazivamo svađe ili se povlačimo, kako ko? – nehajno pomjeri desnu roku starac, dok se lijevom držao za stalak sa infuzijom.
-A sta si ti radio?
-Ja? Ja sam ćutao, najviše.
-A sto si ćutao, deda?
-Pa, znaš, kad si mlad, onda ti svašta govore, a ti vjeruješ da je sve što ti odrasli kažu istina, i onda ćutiš.
-Sta odrasli govore? Meni danima niko nista nece da kaze. Mama me stalno vodi kod doktola i oni me svi gjedaju sa nekim cudnim osmjehom i onda mi kazu da sacekam u hodniku. A kad pitam sto, oni kazu jos si maja, a ja nisam maja, samo tako izgledam. I nista me ne boji. Majo me boli kost, ali mogu ja to da podnesem, samo da mama ne pjace. I bockaju mi juku, vidi! – zavrnu rukav da pokaže ožiljke od igala i flekice od krvi koje su joj se pojavile ispod kože.
Posljednjim atomima snage pokušao je da ne odreaguje. Sažalio se nad ovim anđelom, a nije htio da on, stranac kojeg je srela u hodniku, bude taj koji će joj reći šta nije dobro.
-Pa, ako smo utvrdili da nisi mala, onda da ti kažem da ne vjeruješ kad ti neko kaže da nešto što mnogo želiš, nije za tebe, da ne vjeruješ kad ti neko kaže da u nečemu nećeš uspjeti, da ne vjeruješ ako ti kažu da se snovi ne ostvaruju, da ne vjeruješ ako ti kažu da je maštanje luckasto, to posebno nemoj da vjeruješ, jer je maštanje sjajno …
-Ja ponekad sanjam otvorenih ociju da vozim avion i da mi svi aplaudiraju. To sam vidjela u nekom filmu i to mi se bas super dopajo i hocu i ja tako!
-Da upravljaš avionom, da budeš pilotkinja?
-Jeste.
-Odlična želja!
Naslonio se leđima na klupu i glavom na zid. Već mu se malo vrtilo u glavi, a morao je da završi te krugove po hodniku. U glavi mu je odzvanjalo: „De, dobro te je više … Nisi ti za to … Eto samo tebe čekaju … Ma baš, ti ćeš uspjeti u tome … Jel ti misliš da pare rastu na grani … Aha, snovi se ostvaruju, de ne lupetaj … Maštanje je za budale …“
A život je prolazio. Sve je radio kako se i očekivalo od njega. Završio je školu, vratio se kući, pomagao roditeljima, stričevima, tetkama, ma svima, orao, kopao, kosio, pomagao svakome ko ga je zvao, jer je takav bio red. Niko nikada, pa ni on sam, nije se pitao treba li njemu nešto, želi li on nešto. U stvari, želio je da bude inženjer mašinstva, ali nikada nikome nije rekao, jer bi ga ismijali. Poslije se oženio, jer je tako trebalo. Dobili su i djecu, ali nikada nisu imali neku bliskost. Djeca su se odselila preko okeana, za njima i njihova majka, pod izgovorom da ide samo na par mjeseci, da pričuva unučad, i on je ostao sam. Sam i ničiji. Sad kad bolje promisli, nikada ga i nisu pozvali da dođe, makar na nekoliko dana. Kad im je javio da je bolestan, rekli su mu da sad ne mogu doći, jer rade, ali će doći na ljeto. Na ljeto! Do ljeta može sto puta da umre, a već se pitao zašta više i da živi.
-Zašto ste vi tu? Prešli ste na dječije odjeljenje, vratite se na svoje – začu glas medicinske sestre.
-Oprostite, ova mlada dama me nešto upitala i malo sam se zaboravio.
-Molim vas, vratite se u svoju sobu. Treba li Vam pomoć?
-Ja cu mu pomoci.
I djevojčica ustade i dade mu lijevu ruku, noseći medvjedića u desnoj.
-Kako se zove taj tvoj medo?
-Ne znam, nisam mu jos dala ime. Kako se ti zovete?
-Zdravko?
-Nisi bas zdrav, visi ti ta cijev iz luke, ali sviđa mi se ime, i medo – pogleda ga djevojčica odlučno – od danas se i ti zoves Zdlavko. A sta te boli?
-Najviše me boli duša, ali nisam zato u bolnici. Neki mali zlikovci su mi se uvukli u pluća i bockaju me iznutra.
-Bas mi je zao. Ja sam cula mamu i tetu u vlticu kako se meni nesto desava u klvi i da necu dolaziti u vltic dugo, ali ja mnogo volim vltic i dlugale i iglacke i bas bas hocu da se blzo vlatim.
Srce mu se steglo. Oči mu se napunile suzama. Jedva se sabrao da ona ne primjeti.
-E, kad je tako, onda za početak, imam prijedlog. Hajde umjesto da sanjaš da voziš avion, sada sanjaj da si se vratila u vrtić i da se igraš sa drugarima. I igračkama. I sve lijepo zamišljaj, kako zajedno jedete, perete zubiće, spremate se za spavanje, kako pričaš sa njima, slažete igračke i sve čega možeš da se sjetiš. Svako veče i svako jutro da misliš o tome, sve dok se ne vratiš u vrtić. A kada se vratiš u vrtić, ti opet sanjaj da pilotiraš. Je li može? – upita izmučeni starac.
-Dogovoleno! Ti si bas pametan deda, moras malo vise da se volis.
-Anđela! – začu se glas mlade žene.
-Oprostite, molim Vas. Ona tako, raspriča se sa strancima – reče žena, lijepih, blagih crta lica, i nateklih crvenih očiju.
-Jesam li ti rekla da mirno sjediš ispred vrata!? – obrati se djevojčici, Anđeli, malom anđelu, i istrgnu joj ruku iz starčeve.
Vratio se u sobu, legao, razmišljao. Čemu se boriti? Zašto, za koga. Nikad se nije za sebe borio, pa zašto bi i sada? I s tom mišlju utonu u san, nadajući se da se neće probuditi.
Ujutru je ipak otvorio oči. Kraj kreveta je stajala, ni manje ni više, nego Anđela, u pidžami sa medvjedićima svih boja i sa medvjedićem Zdravkom u ruci.
-Tlazila sam te. Usla sam u pet soba. Niko me nij vidio, supel sam se plovukla. Saznala sam sta mi je, pa sam htjela da ti kazem. Boli me kjv. Ali, ja to bas i ne osjecam, ali mama kaze da cu biti ovde i ja sam pjistala, jer imam djuga, a to si ti, i necu biti sama. I zato mojas da budes dobjo da se djuzimo posle. A sada mojam da idem. Dozi ti kod mene kasnije, na mojoj sobi je bjoj jedan dva.
I istrča iz sobe.
Zdravko se pridigao, mnogo se obradovao, nasmijao, pa i rasplakao. Ta mala djevojčica dala mu je odgovor na pitanje. Ipak, treba da se bori. Ipak, treba sebe da voli. Ta, nije ni on ni tako star. Pa nema još ni šesdeset godina. Boriće se za sebe, boriće se za Anđelino zdravlje, neće je valjda sad razočarati. Kako će ga drugi voljeti i poštovati, ako on sebe ne voli i ne poštuje!?
Na odjeljenjima onkologije i dječije onkologije primjetili su ovo neobično prijateljstvo, ali su primjetili i kako im se zdravlje oboma poboljšava iz dana u dan. Zato ih nisu sputavali u druženju. Čak naprotiv, načelnice ova dva odjeljenja došle su na ideju da između odjeljenja za djecu i odjeljenja za odrasle urede prostor u kojem bi se stariji i mlađi pacijenti svakodnevno družili, razgovarali, smijali, igrali, bodrili jedni druge. Nakon dvije godine, bili su iznenađeni koliko se procenat ozdravljenja povećao. Mala srca, neznajući koliko je bolest strašna i opasna, bodrila su velika srca, koja su se plašila da je kraj blizu, pokazujući im da kad se razmahnu krila u mašti, mogu da se razmahnu i u stvarnosti.
Od Anđelinog i Zdravkovog susreta prošlo je 25 godina. Ona je danas doktorica u ovom istom dječijem onkološkom odjeljenju, i ako nastavi ovako, biće i načelnica, jer ju je Zdravko tih nekoliko mjeseci, koliko su se liječili zajedno, ne znajući ni sam kako, naučio da ona mnogo vrijedi, da sve može, da sanja i želi i to joj se urezalo u vene. Naučio nju, ali i sebe. I shvatila je da više želi da pomaže drugim ljudima, nego da ih vozi avionom, mada je dozvolu za pilotiranje stekla. A Zdravko? On se vratio u svoje selo, preživio je, pa iako i dalje živi sam, djeca mu sve češće dolaze, posebno kad vide koliko je srećan tako okružen svojom baštom, šumarkom i mirom. On i Anđela ostali su u kontaktu sve ove godine. Oni su bili prvi staro – mladi par koji je spasio jedno drugo, i sad njena djevojčica, onim istim tepavim glasom, priča Zdravku neke svoje priče, slaže kockice svojih maštarija i širi nesputana krila.
Захвална на свему што имам и знам. Вјерујем да ће доброта и љепота спасити свијет. Учим и даље.
