Ne znam kako drugi ljudi na svadbama, ali još se nismo ni triput cunuli na ulazu sa mladencima, a moj mozak već đuska brzinom iz pesme Ivana Gavrilovića.
– Vidi, Kristina, kakav sociološki eksponat, kaže on meni od kad se uhvatimo u kolo, pa nastavi da mi ređa od toga kako je to izvrstan primer plemenske proslave, preko tradicije, Srpstva, pa udari na kolektivno radovanje, pa me nasmeju odrasli i ozbiljni ljudi koji se otkače i poblesave, pa kako smešno muškarci igraju kolo, pa strah da neka baba, do mene u kolu, ne crkne od brzine, kad vidim da je promenila boju, pa konstantno ježenje što se dvoje našlo u ljubavi i krenulo u život zajedno, pa kako je to lepo što ipak postoji kolo da na taj način izraze emocije oni što ne znaju solo da igraju ili ih sramota, a kolo je, srećom, društveno prihvaćeno, pa kako je to lepo što se svi držimo za ruke, i taj osećaj zajedništva, pa kako shvatim da sam patetična, i na kraju, last but not least, kako li to Bogu sve izgleda dok sedi gore i gleda nas kako igramo kolo.
A za to vreme, uvek ovi što ne igraju, pojedu svo meze. Nit’ ti se isplati da igraš, nit’ da misliš.
Topličanka koja piše Kristina Stamenković
Topličanka je duša od žene.
