“Znam da je svijet u modricama i da krvari, i iako je važno ne ignorisati njegov bol, važno je odolijevati zlu. Kao i svaki neuspjeh, haos sadrži informacije koje mogu voditi ka spoznaji – čak i ka mudrosti. Poput umjetnosti.”
Toni Morison
Možda je sve to počelo one noći kada sam prvi put muža našla u paklu zavisnosti i povezala sve ono što sam dugo ignorisala. Možda kada sam mu nakon 11 godina braka rekla da želim razvod. Možda kada sam tog istog dana prijateljima rekla da mi je dobro i da je sve baš u savršenom redu. Onda je postalo isuviše lako: osmjeh za osmjehom i savršenstvo za savršenstvom nizali su se u danima koji su dolazili.
Možda je počelo i mnogo ranije – onda kada sam pokušavala da opravdam alkoholizam svog oca i kada sam počela da mrzim majku što ga je ostavila. Ili što je s njim ostavila i mene.
– Kada ste počeli da se samopovređujete? – pitala me je Olga, psihološkinja koju sam počela da posjećujem par sedmica nakon razvoda.
– Ne znam. Šta sve prolazi pod „samopovređivanje“? – pitala sam, a Olga me posmatrala da procijeni da li sam ozbiljna ili pokušavam da je isprovociram.
– Sve što radite da biste svom tijelu nanijeli povrede – ogrebotine, opekotine, rane, čupanje kose…
– Pa sad, kad to tako kažete izgleda kao sasvim običan dan – nasmijala sam se glasno dok su se Olgine zjenice širile.
– Humor je vrsta odbrambenog mehanizma – podsjetila me je po ko zna koji put.
– Nijesam vidjela da ste se smijali – odgovorila sam. Uzdahnula je. Bila je sigurno umorna od gomile pacijenata poput mene koji dolaze kod nje s željom da riješe problem, a onda usred prve sesije odluče da igraju igre s njom. I negdje duboko u sebi žalila sam Olgu što je odabrala baš ovaj poziv i što u petak popodne mora 38-godišnjakinji da objašnjava šta je to samopređivanje, na koji način „humor“ postaje dio odbrambenog mehanizma i kako da to više ne radi – da se ne samopovređuje i da se ne šali.
– I nijesam, samo Vam objašnjavam šta radite – konačno je rekla.
Stala sam da razmišljam o njenom pitanju. Povređivala sam se od kada znam za sebe. Čupkala sam sebi kosu. Unakažavala sam svoj porcelanski ten, a onda sam nastavila to da radim u pubertetu kada nije bio više porcelanski. Nosila sam duge rukave sve dok ne bi postalo pakleno vruće, a onda sam nastavljala da ih nosim i kada bi postalo.
– Oduvijek – odgovorila sam nakon kraće pauze. – Mislim, od kada pamtim – odgovorila sam kao da podnosim još jedan izvještaj u firmi.
– I da li vam je neko sugerisao da potražite pomoć dok ste bili dijete, tinejdžerka…?
– Ne. – kratko sam odgovorila.
Teška je stvar kad je čovjek zbunjen promjenama svojih ubjeđenja – kao da veći dio svoga života ne dovodi u pitanje zašto radi neke stvari na određeni način i onda preko noći počne da postavlja pitanja. Postoje tu onda samo dva moguća scenarija: jedan gdje noj nastavlja da bude noj, a drugi u kome izvuče glavu iz pijeska. Ovo je bio trenutak u kome treba da odlučim koji sam od dva noja, ali ja sam i dalje ćutala.
– Čini mi se da bismo mogle da završimo za danas – rekla je Olga, kao da želi da sebe poštedi daljeg mučenja.
– I meni se čini – rekla sam.
– Sestra je danas otišla kući ranije, pa ćete platiti sljedeći put sve zajedno ako je to u redu?
– Naravno, vidimo se, rekla sam i izašla iz ordinacije.
Nijesam bila sigurna da li ću biti sljedećeg puta, ali svakako ću tražiti da mi pošalju račun.
*
Sljedećeg dana sam se probudila u nekakvom čudnom grču, sanjala sam teške, maglovite snove kojih se nijesam najjasnije sjećala. Bilo je cvijeća u njima i to onakvog kakvo sam imala na vjenčanju. Bilo je flaša praznog pića, bio je tu onesviješćeni otac i ja, djevojčica, koja satima isprobavam stvari koje je majka zaboravila u ormaru, plašeći se da ću da probudim oca. Bilo je bola i krvi i nejasnih sjećanja, i kao uvijek nakon takvih snova – osjećala sam haos u mojoj glavi nikada neće prestati.
Kasnila sam na posao i dok sam žurno uzimala četkicu za zube primijetila sam nove ogrebotine na lijevoj šaci za koje nijesam bila sigurna odakle mi. Zvonio je telefon. Pisalo je „Ne javljaj se” – bio je to moj bivši muž koji je smatrao da i dalje može da me zove kada god upadne u nevolju.
Bacila sam telefon i staklo displeja se razbilo o pločice, a sa njim kao da se rasprsla i moja želja da igram igre. Sate sam provela na podu kupatila, sve dok se nijesam stresla i probudila iz svog bunila. Dohvatila sam fiksni telefon i pozvala Olginu ordinaciju. Zakazala sam sljedeću seansu. Onda sam pozvala cvjećaru i naručila sebi cvijeće.
Piše: Aleksandra Vujisić
Топличанка је душа од жене.
